Američki pisac James Thurber objavio je 1939. u časopisu The New Yorker priču Tajni život Waltera Mittyja, prema kojoj je 1947. snimljen istoimeni film, s Dannyjem Kayem u naslovnoj ulozi. U filmu se Walter Mitty nehotice nađe upleten u zavrzlamu koja se vrti oko crne knjižice s popisom skrivenih umjetnina muzeja u Rotterdamu. Knjižica se nađe u posjedu Waltera Mittyja kojega misli često odnesu u zamišljene priče u kojima on, Mitty, svladava zlikovce i spašava ljepotice umjesto da se drži realnosti i zadataka koje mora izvršiti. Lijepo je imati maštu, dotle dok znaš što je mašta, a što realnost.
No nisam o tome htio pisati nego o istoimenom novijem filmu iz 2013., također Tajnom životu Waltera Mittyja, u kojem je naslovnu ulogu, a i režiju preuzeo Ben Stiller. Osim što je i Stillerov Mitty iz 2013. sanjar, kao i Kayev iz 1947., taj novi Mitty nema mnogo veze sa starim, a oba filma nemaju mnogo veze s Thurberovim originalom. Zajednički su im samo naslov i Mittyjevo sanjarenje. Umjesto knjižice s popisom umjetnina u novom Mittyju traži se fotografija koja bi trebala biti objavljena na naslovnici posljednjeg izdanja časopisa Life.
Ali ni to mi sad nije tema nego trenutak kad Stillerovog Mittyja neki bahati šef Ted zove onakvog zamišljenog i kaže mu: ground control to major Tom i još ga pogodi spajalicom da ga trgne iz snatrenja. Sudbina poslije odvede Mittyja sve do Nuuka na Grenlandu, gdje on uskoči u helikopter upravo uz zvuke Bowiejevog Majora Toma, odnosno bojnika Toma iz pjesme Space Oddity.
O Tomu sam htio reći koju. U filmu The Right Stuff vidjeli smo napete odnose između astronauta i njemačkih znanstvenika jer astronauti u sklopu projekta Mercury nisu imali nikakvu kontrolu nad kretanjem letjelice i zapravo nije bilo neke razlike između slanja čovjeka i slanja majmuna u svemir. Možda je na to Bowie mislio u stihu Planet Earth is blue and there’s nothing I can do.
Sjedi tako bojnik Tom u svojoj limenoj kanti i ne može ništa učiniti čak i da hoće. Ali neće i ne mora. Nalazi se u uvjetima koji oponašaju one na Zemlji. Ima dovoljno kisika i hrane, tekućine se recikliraju, tlak je kao na Zemlji, vrtnjom se čak postiže dojam gravitacije, a i zabave ima za cijeli život: bogatu kolekciju knjiga, filmova i igara, cijele opuse i civilizacije digitalizirane na njegovim računalima. Mnogi bi pristali na takav zatvor i pritom pridonosili znanosti. Mnogi ipak ne bi. Tom bi se mogao malo zamisliti i shvatiti koliko je sretan u svojem mjehuriću života, okružen bezgraničnim i beživotnim svemirom. Da bez skafandera stupi u taj zrakoprazni prostor, umro bi trenutačno, i to na nekoliko načina istodobno: od nedostatka kisika, tlaka, topline i drugih životnih uvjeta. Svemir ubija bez iznimke, a svejedno Tomu vrijeme prolazi lagodno zahvaljujući tehnologiji. Tom bi jednako tako mogao shvatiti i koliko je nesretan. Život mu je sveden na kratki svemirski trenutak i boravak u ograničenom prostoru, bez društva i obitelji. Ali on je samotnjak i ne mari za to.
A tada Tomu nešto sine: svemir i nije tako strašan! Meni je ovdje dobro, svemir mi ništa neće. Valjda ja znam o tome više od ostatka čovječanstva. Ovdje sam, okružen svemirom, drugi nisu, što oni znaju o tome? Njihova Zemlja malo je veća od mojeg broda, ali i njihovo je kretanje ograničeno, čak i više nego moje jer se ja krećem neovisno o drugim tijelima i zalazim u dijelove svemira koje oni nikad neće vidjeti. Svemir je demoniziran, grozne se stvari govore o njemu, a evo ja tu plutam okružen njime i nije mi uopće loše.
Tom je obrazovan čovjek, ne bi inače bio tu gdje jest. Iza njega je vojna i znanstvena karijera, redovito obavlja eksperimente i šalje izvješća na Zemlju. Bio je među najboljim studentima na prirodoslovnom smjeru prestižnog fakulteta. Ipak, sam ne bi znao izraditi sve to što održava njegove životne funkcije niti bi znao objasniti sve procese koji su uključeni u to, svu znanost koja ga okružuje. Sve to počiva na spoznajama nekih davnih generacija i nekih dalekih ljudi koje nikad neće ni vidjeti.
Tom ima dovoljno slobodnog vremena. Ne zamišlja se nad svojom situacijom i ne pada u očaj nego mu se misli vraćaju na odnos čovjeka prema svemiru. Počinje zapisivati svoje misli. Piše paralelne dnevnike, članke pa i knjigu, snima video uratke, pokreće kampanju o drukčijem gledanju na svemir. Desetljećima poslije, kad u svemiru bude više ljudi, poput Toma, novi će ga se naraštaji sjetiti, čitat će njegove zapise i osnovat će kult slobodnih šetača svemirom, zagovornika beskafandarskog boravka u svemiru. Imat će svoje simbole, svojeg idola Toma, zastave i kampanju za koju će neki dati i život bacanjem u svemir, ali takvi fanatici bit će rijetki jer svrha nije dokazivanje nedokazivog nego nametanje mišljenja i stjecanja kontrole nad drugima. Osim toga, nije tako lako doći do svemira, probiti se kroz sve tehničke i administrativne zapreke, čak i kad bi se nadvladale one koje nas u umu sprečavaju u samouništenju. Pokret će dobivati na masovnosti.
Zdravorazumski ljudi uvjeravat će zagovornike svemira da je nemoguće boraviti u svemiru bez zaštite, no Tomovi šetači agresivno će uzvratiti. Povest će ideološki rat. Lijepit će etikete svojim protivnicima koji propovijedanjem znanstvenih činjenica ograničavaju ljudske slobode, uspoređivat će ih s diktatorima i pokretima iz prošlosti. Znanstvenici koji tumače znanstvene činjenice i tvrde da nas svemir može ubiti bit će osuđeni kao aktivisti koji demoniziraju svemir. U početku će ih ismijavati, kao što je Dicapriov lik, prof. Mindy bio ismijan u filmu Don’t Look Up jer je ljudima kvario raspoloženje govoreći im da će se Zemlja sudariti s kometom koji će ih sve pobiti. Nakon ismijavanja, Tomovi šetači posegnut će za nasiljem na psihičkoj i fizičkoj razini. Čovječanstvo će se podijeliti, demonstranti će napadati institucije, katkad će biti nesavladivi, protivnici šetača gubit će živce i umarati se od objašnjavanja znanstvenih činjenica ljudima koji tvrde da svemir nije opasan. Neki će zdravorazumski govornici biti uporni u iznošenju činjenica, čak će postati karijerni tumači istine, svjesni da se upuštaju u beskrajnu bitku koja će im obilježiti život. Neki će završiti kao Laokoon i njegovi sinovi, neki će doživjeti fizičke nasrtaje pa i gore.
Zdravorazumci će govoriti: u redu, onda izvolite, izađite u taj svemir i pustite nas ostale na miru, misleći: barem ćemo ih se riješiti. Neki će Tomovi šetači možda zaista i htjeti to učiniti, izložiti se svemiru da dokažu svoje tvrdnje, ali će ih vlasti spriječiti u tom samoubilačkom činu, na što će ovi postati još glasniji zbog ograničavanja njihove slobode kretanja, a vlasti će proglasiti okupatorima i utjerivačima diktature. Iako vjerojatno nisu ni imali namjeru doista izaći u svemir. Oni u zabludi neće davati mira onima kojima je draža realnost. Premda je jasno tko je u pravu, a tko u krivu, cijelo to stanje predstavljat će se kao pravedna podjela na dva ravnopravna klana uz stalno podsjećanje da svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Walter Mitty je komičan lik. Njegova su snatrenja bezazlena. Ali stopljen s likom bojnika Toma, kojem je samoća pomutila pamet, pretvara se u inačicu doktora Hydea, i to masovnu s vremenom. Tom je počeo kao astronaut koji je, sam u svemiru, izgubio dodir s realnošću i više ne zna gdje prestaje mašta, a počinje zbilja, uljuljan u komfor koji mu usred beživotne praznine pružaju tehnološka dostignuća ljudskog roda.
Tom je u nasljeđe ostavio podjelu koje ne bi bilo da je osobno provjerio svoje tvrdnje i iskoračio u svemir prije nego što je lansirao svoje ideje. Ili da je barem ostao komičan lik čija su sanjarenja plod mašte i humora, bez kojih bismo bili ljudski roboti. Ali kad mašta procuri u zbilju, imamo dezinformacije koje nas okružuju, uz loše posljedice. Idemo dalje, u potragu za nekom zlatnom sredinom između krute ali podnošljive realnosti i mašte koja je kreativna i prihvatljiva kao bijeg od zbiljne krutosti, ali i spoznatljiva.