Nedavno sam se posvađala s prijateljicom. Nisam sasvim sigurna zašto. Ona je nešto krivo shvatila, ja sam nešto krivo rekla ili obrnuto. Možda pravi povod nije bilo to što je tko rekao ili shvatio, nego neke prethodno neizgovorene ljutnje. Možda je naprosto bilo vrijeme da se posvađamo. Pitanje je jedino što sada.
Jedna od mojih životnih odluka je da čuvam ljude. Odnosno, preciznije, čuvam odnose. Što sam starija, više cijenim prijateljstva koja imam. Ne stvaram odnose lako, pa one koje imam njegujem. Posebno su mi važna ta moja dugogodišnja prijateljstva. Prijateljice koje poznajem trideset godina, dulje nego poznajemo svoje muževe, dulje nego poznajemo svoju djecu, dulje nego što ih nisam poznavala. Takve prijateljice teško puštam. Čemu onda svađa?
U posljednje vrijeme sve više cijenim iskrene odnose. Čini mi se da što sam starija, imam manje strpljenja za stvari koje me ne ispunjavaju. Želim biti okružena ljudima koji me vesele i nešto mi znače. Kada je Mike White režirao White Lotus i u središte stavio tri prijateljice koje imaju kompliciran odnos, svi su imali mišljenje. Mnogi su podrugljivo komentirali odnos u kojem dvije uvijek ogovaraju treću. Moj stav je – pa što onda. Odnosi su komplicirani. Dizajnirani smo tako da se uspoređujemo. Smeta nam kad mislimo da gubimo. Meni se čini da je to što ogovaraju jedna drugu znak da imaju jedna drugu.
Odnos između tri središnje žene u White Lotusu prikazuje složenost dugotrajnih prijateljstava. Ogovaranje nije prikazano isključivo kao znak neprijateljstva, već kao odraz nesigurnosti, osjećaja isključenosti i potrebe za potvrdom. Usporedbe među prijateljicama koje vode različite živote, s obzirom na brak, djecu, karijeru ili izgled, potiču tihi osjećaj natjecanja i gubitka vlastitog mjesta u odnosu. Završna scena u kojoj jedna od njih izražava zadovoljstvo time što je “za tim stolom” sugerira da trajnost prijateljstva ne ovisi o izostanku konflikta, već o spremnosti da se ostane u odnosu unatoč njemu.
Prijateljstva nisu jednostavna. Iako su moje prijateljice sve redom posebne, zanimljive, uspješne i raskošne žene, istovremeno su ponekad sebične, razmažene i nepravedne. Kao i ja, uostalom. Često se ne slažemo. Ne glasamo za istu stranku, ne volimo isti tip izlazaka, različito odgajamo djecu i imamo puno drugih razlika koje nisam spremna napisati javno. Ponekad doslovno uvrijedimo jedna drugu, nenamjerno ili namjerno. Moja prijateljica iz prvog pasusa i ja uvrijedile smo jedna drugu. Namjerno i nenamjerno. Ono što je slijedilo me iznenadilo. Posvađale smo se. Bilo nam je teško. Bilo nam je žao. Bilo nam je stalo. I to je to. Takav i taj odnos želim čuvati. Želim imati prijateljicu s kojom se mogu posvađati i pomiriti i ne pustiti ju. Želim imati odnos u kojem se usuđujemo svađati i reći si svašta (iako ne prečesto). Želim da mi bude važna i da ja njoj budem važna i da odnos koji gradimo 25 godina potraje još sljedećih 25. Posvađat ćemo se sigurno još koji put, ali to nas neće spriječiti da budemo prijateljice.
Cinicima oko mene koji misle da su ovo smiješni ženski problemi ili da su prijateljice iz White Lotusa isprazne mogu samo poručiti da ne razumiju ženska prijateljstva. Šteta, jer su meni ti odnosi najdraži od svih.