Ponekad se čini da živimo u zlatnom dobu mišljenja. Ne u zlatnom dobu znanja, ne u zlatnom dobu razumijevanja, nego u razdoblju u kojem je imati mišljenje gotovo moralna dužnost. Pitanje više nije razmišljaš li o nečemu, nego jesi li se o tome već izjasnio. A ako nisi, prije ili kasnije to će te sustići — u anketi, u komentaru ili u usputnom razgovoru uz kavu, a osobito na društvenim mrežama. Tamo je kakofonija mišljenja i objava takoreći propisana: ljudi se prepiru i vrijeđaju oko stvari o kojima velika većina ne zna ništa. Što ih nimalo ne sprječava da svoje ipak kažu.
Tome bismo mogli dati ime mišljenjenje: stalno, često improvizirano oblikovanje stavova o stvarima o kojima zapravo nemamo izgrađeno mišljenje. Ne radi se o laganju. Radi se o nečemu suptilnijem i ujedno raširenijem: o osjećaju da mišljenje mora postojati i, ako ga nema, jednostavno ga stvorimo.
Ako vam to zvuči kao cinična opaska, razočarat ću vas: o tome se ozbiljno raspravlja već desetljećima. Jedan od najpoznatijih je Philip Converse, koji je još šezdesetih godina prošlog stoljeća pokazao nešto prilično neugodno. Većina ljudi nema lijepo uređena, ideološki povezana politička uvjerenja. Njihovi su odgovori često nedosljedni, ovise o kontekstu, formulaciji pitanja ili jednostavno o danu. Drugim riječima: ako istu osobu danas pitate isto pitanje kao za tjedan dana, možete dobiti drukčiji odgovor. Ne zato što se predomislila, nego zato što mišljenje uopće nije bilo stvarno oblikovano. Malo ga je bilo tamo, malo je nastalo usput. To, naravno, ne znači da smo ljudi bez svojih uporišta i da nas vjetar nosi zrakom kao perca. Većina nas ima prilično stabilne vrijednosti, ali to još ne znači da imamo oblikovane odgovore na sva pitanja svijeta. I nema nikakve potrebe da ih imamo.
Korak dalje otišao je George Bishop, koji je govorio o takozvanim »ne-stavovima«. U nekim istraživanjima ljude su pitali o potpuno izmišljenim stvarima i, gle čuda, popriličan ih je dio bez zadrške rekao što o tome misli. Samouvjereno, jasno, ponekad čak i odlučno. O nečemu što uopće ne postoji. Ako to nije mišljenjenje u čistom obliku, onda doista ne znam što jest. Ljudi jednostavno ne želimo ispasti neupućeni ili pasivni. Ako nas se vuče za jezik, nešto ćemo već izustiti. Odgovor na pitanje ne znači nužno da u ono što smo rekli doista vjerujemo. Možemo se samo igrati, nagađati i uživati u sudjelovanju u anketi ili razgovoru. Riječ nije konj.
Kasniji istraživači, poput Johna Zallera i Stanleyja Feldmana, to su dodatno pojasnili: ljudi mišljenja često konstruiramo na zahtjev. Kada nas netko nešto pita, pretražimo fragmente informacija, osjećaja i općih vrijednosti te iz toga u nekoliko sekundi sastavimo odgovor. Ne zato što želimo zavaravati, nego zato što naš um tako funkcionira. Brzo, učinkovito i prilično površno. Iako nam identitet i s njim povezane vrijednosti daju određene stabilne jezgre, istodobno smo sposobni za veliko situacijsko prilagođavanje i udovoljavanje ili otpor. Ovisno o situaciji i raspoloženju.
Poznat scenarij: anketar vas pita što mislite o složenom političkom pitanju o kojem nikada niste ozbiljno razmišljali. Umjesto da kažete »ne znam«, odaberete odgovor. Možda zato što »ne znam« zvuči kao intelektualni poraz. Možda zato što pretpostavljate da biste »trebali« imati stav. I tako ga u tom trenutku, sasvim legitimno, stvorite. U stvarnosti niste znali što o tome mislite dok to niste izrekli. Izricanje prethodi razmišljanju: najprije govorimo, a tek onda, ako uopće, mislimo. Mišljenje više nije rezultat unutarnjeg procesa, nego njegova prečica.
I tu dolazimo do nečega šireg. Čini se da je upravo dvadeseto stoljeće, s masovnim medijima, anketiranjem i svojevrsnom hiperdemokracijom, učvrstilo tihi zahtjev: svatko mora imati mišljenje o svemu. Glas ima svatko, ali glas pretpostavlja stav. Šutnja postaje sumnjiva. Osobito u našem stoljeću, u kojem se izricanje preselilo na društvene mreže. Jeste li primijetili da kada se netko na neko vrijeme povuče, to najavi, gotovo se ispriča: ne mogu više, nemam vremena, privremeno ili trajno se povlačim odavde. Kao da kaže: nedostajat će vam moja dragocjena mišljenja, ali molim vas, razumite me, ne želim vam ništa loše. Samo ću zašutjeti.
Taj pritisak na izricanje i sumnjičavost prema šutnji nisu novi. Nije slučajno da riječ »idiot« ima zanimljivu povijest. U staroj Grčkoj označavala je nekoga tko ne sudjeluje u javnim poslovima, tko se ne izjašnjava, tko ostaje u privatnom svijetu. Danas bismo rekli: nekoga tko »nema mišljenje«. Ironija je očita: značenje riječi smo okrenuli, ali zahtjev smo zadržali. Ponekad imam osjećaj da sam u odraslom životu više ljudi uvrijedio time što se nisam izjasnio nego onda kada sam govorio potpune gluposti. Nemišljenje se često shvaća kao izbjegavanje, kao nedostatak hrabrosti ili čak kao prikrivena nelojalnost. Bolje je reći bilo što nego ništa.
No postoje i druge tradicije mišljenja. Taoizam i zen, primjerice, dopuštaju nešto što je našem javnom prostoru gotovo strano: da stvari nisu nužno »ili–ili«. Da mogu biti »ni ovo ni ono«. Ili, još gore za ankete, »niti ovo niti ono«. Da razumijevanje nije uvijek u jasnom opredjeljenju, nego i u zadršci. Takav stav nije spektakularan. Teško ga je izmjeriti. Ne donosi lajkove. Ali je možda bliži istini od mnogih brzopleto izrečenih stavova.
Mišljenjenje ima svoja pravila. Prvo je ekonomija napora: lakše je stvoriti dojam mišljenja nego doista razumjeti problem. Drugo je društveno očekivanje: u društvu koje nagrađuje reakciju, šutnja brzo postaje sumnjiva. Treće je identitetska funkcija: mišljenja više nisu toliko alat za snalaženje u svijetu koliko signal tko smo ili barem tko želimo biti i kamo pripadamo.
Kod nas je to osobito izraženo. Istraživanja javnog mnijenja redovito čitamo kao svojevrsni termometar društva. Rjeđe se pitamo što taj termometar zapravo mjeri: temperaturu uvjerenja ili temperaturu trenutnih reakcija? Koliko ti postoci predstavljaju promišljene stavove, a koliko tek dobro izvedeno mišljenjenje? Zato ne čudi što se mišljenja lijepe na nas kao etikete. Bez obzira na temu — od geopolitičkih sukoba do lokalnih infrastrukturnih projekata — očekuje se da zauzmemo poziciju. Neutralnost više nije neutralna; postaje manjkavost. A prazninu koja nastaje tamo gdje bi trebalo biti promišljanje, ispunjava mišljenje.
Posljedice su višestruke. Istraživanja javnog mnijenja, koja bi trebala mjeriti stavove, često mjere nešto drugo: sposobnost ljudi da u danom trenutku proizvedu odgovor. Politički diskurs, koji se na te podatke oslanja, tako počiva na prilično krhkim temeljima. A javna rasprava, koja bi trebala biti prostor sučeljavanja argumenata, pretvara se u razmjenu već pripremljenih, ali slabo utemeljenih pozicija.
Možda bismo si trebali dopustiti nešto što se danas čini gotovo subverzivnim: pravo na ne-mišljenje. Pravo da kažemo »ne znam«, »još nisam promislio«, »o tome nemam stav«. Ne kao izbjegavanje, nego kao priznanje da razmišljanje zahtijeva vrijeme, informacije i ponekad i tišinu. I prije svega, da imamo pravo i na nemišljenje, neizricanje i šutnju. Ne kao odustajanje od javnosti, nego kao njezin nužni uvjet. Nije dužnost misliti o svemu. Nije dužnost govoriti o svemu. Ponekad je šutnja poštenija od mišljenja.