Sebe doživljavam kao osobu koja živi pod egidom “živi i pusti druge da žive”. Usto, doista vjerujem da svatko može raditi što želi, dok god time ne ugrožava druge ljude. Pa zašto me onda smetaju plastične operacije? Jer, spoiler alert – smetaju me.
Okružena sam ženama u pedesetim godinama. Riječ je o fazi života u kojoj plastične operacije postaju redovita tema. Trebamo li podići kapke, ubrizgati nešto u usne ili jagodice, zategnuti ili odstraniti kožu. Ta me tema nikada nije pretjerano zanimala, no sada, kada sve češće slušam kako netko o tome razmišlja, prisjetim se jednog predavanja od prije osam godina. Jedan moj prijatelj, plastični kirurg, pojasnio nam je što plastične operacije mogu, a što ne mogu. Cijelo predavanje, uz brojne „prije – poslije“ fotografije, bilo je usmjereno na to da nas demotivira. Pokazao je što ubrizgavanje različitih supstanci u lice čini tom licu nekoliko godina kasnije. Pojasnio je da fileri ne migriraju na isti način kao ostatak lica, što dovodi do neprirodnog izgleda koji se potom pokušava korigirati novim filerima. Objasnio je i da je jedini način da se bore doista izglade zatezanje cijelog lica poput navlačenja čarape. Pokazao nam je i neke uspješne zahvate, uglavnom kod klempavih ušiju ili vrlo izraženih noseva. Kod noseva je naglasio da ih se smije smanjiti samo za broj, jer potpuna promjena narušava arhitekturu lica. Na kraju nam je svima preporučio blefaroplastiku kao jedini zahvat koji je potreban većini ljudi naše dobi, a pritom ne djeluje groteskno.
Bez obzira na to što ne planiram ništa ubrizgavati u svoje lice, donedavno nisam bila svjesna da mi to smeta kod drugih. Činilo mi se da svatko treba raditi na sebi na način u koji vjeruje. Ne mislim da je taština loša stvar. Štoviše, smatram da svi moramo držati do toga kako izgledamo i brinuti se o sebi. To vidim kao elementarnu pristojnost. Pa zašto me onda smetaju plastične operacije? Razmislila sam i shvatila da me zapravo smeta pretpostavka u njihovoj osnovi. Ta pretpostavka kaže da je nešto operirano, umjetno i nategnuto ljepše od nečeg trošnog. Iako plastične operacije nikada zapravo ne prikriju ničije godine, ideja u pozadini jest da je čak i takva čudna maska bolja od prirodnog lica ili tijela.
Živimo u okruženju u kojem promičemo zdravlje i odgovoran odnos prema vlastitom tijelu, a ipak je mnogima prihvatljivo podvrgavati se ozbiljnim, iako potpuno nepotrebnim operacijama. Kao društvo bojimo se mikroplastike ili cjepiva, a istovremeno u sebe ubrizgavamo otrove. Kako i kada smo takav pristup izgledu prihvatili kao standard?
Ova tema, naravno, nije ništa novo. Postoje beskrajne rasprave o imperativu mladosti koji nameće moderna zapadna civilizacija. To se vidi na tržištu rada, u medijima, modi, kozmetici, pa i u načinu na koji se vrednuju energija, inovativnost i, naravno, fizički izgled. Mladost se implicitno povezuje s produktivnošću i poželjnošću, dok se starenje često definira kao gubitak. To uostalom nije samo kulturna ideologija nego i ekonomski mehanizam. Industrije ljepote, wellnessa i fitnessa ovise o stalnom osjećaju nedostatka i potrebe za „popravljanjem“. Bez tog pritiska, velik dio potrošnje bi nestao. U tom smislu imperativ mladosti funkcionalan je za tržište. Apsurdno je da istodobno postoji i kontradikcija. Zapadne populacije stare, radni vijek se produžuje, a znanje i iskustvo postaju važniji u mnogim sektorima. Dakle, društvo objektivno treba starije ljude, ali simbolički i dalje privilegira mladost. S obzirom na to, plastične operacije su logično rješenje. Ako društvo nagrađuje mladolik izgled, a ne nudi stvarnu alternativu za vidljivo starenje, intervencija na tijelu postaje oblik prilagodbe. Problem je što se time individualna odluka pretvara u kolektivni obrazac. Ono što je na razini pojedinca izbor, na razini društva postaje norma.
Puno mojih prijateljica ne bi se složilo sa mnom. Iako se svi zgražamo nad time kako izgleda ova ili ona američka glumica koja je pretjerala, mnoge žene oko mene moju će izjavu da mi operacije ne izgledaju dobro otpisati kao glupost. Kao racionalizaciju nekoga tko se sam nije spreman operirati. No to, naravno, nije tako jednostavno. Meni doista ljepše izgledaju ljudi s prirodnom mimikom, ali to je samo stvar osobnog ukusa. Problem plastičnih operacija za mene je veći od toga volite li nategnuto ili naborano. Problem je poruka koju takvo natezanje šalje.
Zaključujem da mi ne smeta kada ljudi odaberu invazivne estetske zahvate. Smeta mi kada se kao društvo ponašamo kao da je to poželjno i lijepo. Imamo odgovornost ne prihvaćati takve obrasce i osvijestiti da gradimo vrijednosni sustav naše djece. Ako smo, nadam se, shvatili da heroin chic uništava cijele generacije i promiče poremećaje prehrane, ne bismo li i plastična lica trebali svrstati u istu kategoriju? Ne bi li lica budućnosti trebala izgledati prirodno? Dodatno, bijeg u mladost pod svaku cijenu označava inherentni manjak samopouzdanja. A samopouzdanje je privlačnije od napete kože. Barem meni.