Kada sam ja išla u školu, financijska pismenost nije postojala. Danas je pitanje opće kulture razumjeti osnovne ekonomske pojmove i znati razumno raspolagati novcem. Unatoč tome, o novcu još uvijek znam sramotno malo. Kada biste me pitali kako uložiti novac, ne bih vas znala dobro savjetovati. Moj doseg svodi se na nekretnine, državne obveznice i čarapu. Nije za pohvalu, znam. Svojim se interesima u životu posvećujem temeljito. Upravo zato nemam izgovor za to što o financijama znam tako malo i što si dosad nisam dala truda da učim i razumijem više.
Ono što sigurno znam jest da je stav prema novcu prije svega pitanje vrijednosnog sustava. Dio nosimo iz obitelji, gdje nas roditelji uče štednji, rasipnosti ili nečemu između. Drugi dio oblikujemo sami kada počnemo brinuti o sebi i sami se uzdržavati. Tek tada doista osvijestimo vrijednost novca i počnemo računati koliko moramo raditi da bismo si nešto priuštili. Sve to oblikuje našu financijsku osobnost i odnos prema trošenju. Zato mi se čini da je temeljno pitanje financijskog samoodređenja – trošiti ili štedjeti? Okružena sam stručnjacima za ovo područje i vjerojatno im se kosa diže na takvo pitanje. Školski je odgovor “i trošiti i štedjeti”, uz cijeli niz pravila. No moje je pitanje filozofsko i iza njega stojim.
Generacija mojih roditelja vjerovala je i još uvijek vjeruje u štednju. Generacija moje djece sklonija je trošenju. Dio toga nema veze s osobnošću, nego s okolnostima: starije generacije živjele su u vremenu općeg nedostatka, barem u našem dijelu svijeta. Nove generacije odrastaju u obilju, bez obzira dolaze li iz obitelji s više ili manje novca. Moja mama još uvijek razmišlja o taksiju više nego što moja kćer razmišlja o Ryanairu iz Londona. No obje imaju vrlo sličan vrijednosni sustav i odnos prema novcu.
Moje je financijsko ponašanje snažno oblikovao moj muž. Uvijek opušteniji i manje stegnut kada je riječ o trošenju, naučio me da ne treba stalno biti usmjeren na zalihe i crna vremena. Treba biti financijski odgovoran i nastojati razumno upravljati sadašnjim i budućim troškovima. No ako previše pazite na troškove, to može prerasti u neprivlačnu osobinu. Nitko se ne voli družiti sa škrtim ljudima. I tu se vraćam na početno pitanje – trošiti ili štedjeti.
S jedne strane postoje područja na kojima treba štedjeti.
Stvari. Imamo ih previše. Netko pretjeruje s cipelama, a netko s tehnikom. Iako si povremeno obećam da ću kupovati manje, uhvatim se u pretjerivanju. Štednja na bespotrebnim stvarima nije samo pitanje novca nego i elementarne kulture nerazbacivanja. Svaka stvar koju kupimo ostavlja trag i troši više od našeg novca, primjerice resurse i prostor za otpad. Zato se gotovo uvijek pitam treba li mi doista neka stvar i rijetko kupujem impulzivno. Unatoč tome, kupujem nepotrebno i previše i pokušavam to promijeniti.
Kućni računi. Ne mislim da treba štedjeti na grijanju. No mnogi se troškovi neprimjetno nagomilaju jer ih ne pratimo. Plaćamo fiksni telefon koji više nitko ne koristi. Struje trošimo više nego što treba jer ne pazimo na neispravne uređaje. Iako svako toliko odlučim uvesti red među svoje račune, nepotrebni se izdaci ponovno pojave. Ponekad ih platim iz lijenosti, ponekad zato što nisam sigurna što točno treba ukinuti ili promijeniti, ali trebala bih promijeniti pristup i sustavno pratiti izdatke koji nisu potrebni.
Besposleni novac. Svaki novac koji nije uložen ili jasno namijenjen košta nas. Možda zato što, osim ulaganja u nekretnine, nemamo snažnu tradiciju ulaganja, u tome kao društvo nismo osobito dobri. No odgovorni smo naučiti bolje i izbjeći da naša djeca ponavljaju iste pogreške. Novac koji stoji na računu bez svrhe propuštena je prilika, kao i nekretnine koje se ne koriste ili zaboravljene investicije bez povrata.
Nepromišljena ulaganja. Svih vrsta. Često se ponavlja da je, primjerice, ulaganje u obrazovanje uvijek dobra ideja. Ne slažem se. Ulaganje ima smisla kada nam donosi stvarnu korist. Prečesto, međutim, upišemo program ili platimo nešto bez jasne svrhe i bez konkretne vrijednosti. I vrijeme je resurs koji treba čuvati.
Nepažljivo planiranje. Kupnja u zadnji čas u mnogim situacijama znači višu cijenu. Ponašanje koje vodi neplaniranim troškovima. Zvuči jednostavno i logično, a ipak se svima događa. Netko, primjerice, voli planirati putovanja, dok su drugi skloni spontanosti. Razumijem, ali ta spontanost najčešće ima svoju cijenu.
Ima još mnogo stvari na kojima bih možda trebala štedjeti više, no ove me posebno smetaju jer imam osjećaj da ovise isključivo o mojoj odluci. S druge strane postoje područja na kojima ne vjerujem da treba štedjeti.
Stvari. Znam da sam ih gore navela kao dobar predmet štednje. I znam da živimo u vremenu u kojem ne treba poticati materijalno. Ali stojim iza tvrdnje da ponekad postoje predmeti koji nas iskreno vesele. Možda nije potrebno kupiti dvanaesti par tenisica. No u japanski čajnik koji ćete s guštom izvaditi svako poslijepodne vrijedi uložiti.
Iskustva (koja su vrlo često putovanja). Ovo ponovno zvuči kao floskula. Svi ponavljaju da su iskustva vrijedna novca. Ponavljaju jer je to istina. Nisam nostalgična i ne volim reminiscirati, ali kad razmišljam o svojem životu, pamtim ga kroz iskustva (vrlo često upravo putovanja).
Zdravlje. Ne govorim samo o liječenju bolesti. Vjerujem u preventivnu medicinu i mislim da je sav novac uložen u zdravlje tijela i duha pametno potrošen. Čudi me kada ljudi koji troše velike iznose na gluposti nisu spremni platiti vađenje krvi u privatnoj ambulanti. Ušteđeni stres već sam po sebi učinit će mnogo za zdravlje.
Komfor. Svjesna sam da komfor ne znači isto svima. Nekome je to novi kauč, nekome nova jakna. Netko želi putovati luksuzno, a netko često. Bez obzira na to što kome znači komfor, svatko bi si ga trebao priuštiti u područjima koja su mu važna. Nevjerojatno je koliko neudobnih stvari trpimo samo zato što nam se čini da bi rješenje bilo razbacivanje novcem.
Prijatelji. Ne mislim na plaćanje rundi cijelom razredu niti na izvođenje svih na večeru. Mislim na to da je važno biti velikodušan prema ljudima koji vas okružuju. Šteta je zbog nespremnosti da platite kavu izgubiti prijatelja.
To što razumijem što novac znači za mene i dalje ne opravdava moju financijsku nepismenost. Zato obećavam da ću promišljanje o novcu iz teorije prevesti u praksu i postati bolja.