Šest slavi drugi rođendan. Kada sam ga pokretala, dvije godine činile su mi se kao razuman rok nakon kojeg ću moći procijeniti ima li cijela ideja smisla. Htjela sam mu dati dovoljno vremena da pronađe svoju publiku, svoj ritam i svoj oblik, ali sam jednako tako računala s mogućnošću da se to ne dogodi. Ono što tada nisam definirala bilo je po čemu ću zapravo znati je li Šest uspio.
Danas mi se čini da je uspjeh kontinuum: svakog dana malo uspijem, a malo ne uspijem. Šest me ponukao da više pišem, istražujem i učim. Neke su mi stvari došle s velikom lakoćom, poput odabira tema, dok neke, poput društvenih mreža, vjerojatno neću savladati nikada. Pretpostavljam da se neki ljudi oko mene još uvijek čude cijeloj ideji i pitaju što mi to treba. S druge strane, Šest mi je donio puno ugodnih suradnji i veliku podršku ljudi koji su mi bliski.
Šest sam zamislila kao mjesto za dijeljenje preporuka koje bih i sama rado pronašla. Nedostajali su mi tekstovi u prvom licu, preporuke utemeljene na nečijem stvarnom iskustvu, a ne samo na prepričavanju informacija. Što jesti (zato petkom objavljujemo recenzije restorana), što čitati (zato Nina svake srijede piše o knjizi koju je pročitala), što gledati (zato Martin preporučuje ono što doista vrijedi gledati), kamo otputovati, koga pitati i još mnogo toga. Važno mi je da iza svake preporuke stoji netko tko je ono o čemu piše doista isprobao i čijem sudu vrijedi vjerovati. Zato danas, dvije godine poslije, ponavljam tekst kojim sam najavila Šest. A mi nastavljamo dalje, barem još godinu dana.
P.S. A ako ste se pitali otkud ime, odgovor je na fotografiji.
Kada sam bila mlađa, nisu me zanimale srednje godine. Nisam ni razmišljala koje su to zapravo, srednje, godine. A i da jesam, činilo bi mi se, da su beskrajno udaljene od mene. Kriza srednjih godina zvučala mi je vulgarno i imala je oblik sredovječnog muškarca s velikim trbuhom i malo kose. Taj ne sasvim definirani muškarac sjedio je u nekom skupom i besmislenom automobilu i pored sebe imao skupu i besmislenu djevojku. Stereotipi na sve strane. I onda, kako to već biva, odjednom sam ja, (i svi oko mene), postala isti taj kliše. Bez djevojke i automobila, ali s nekim drugim neizbježnim osobinama srednjih godina. Kako se to dogodilo? Može li se spriječiti, ili se jednostavno, treba prepustiti? Budući da se ja nikada ničemu ne prepuštam jednostavno, odlučila sam se izboriti s time.
Nekim ženama starenje teško pada jer se ne mogu oprostiti od svojeg mladenačkog izgleda. Protiv toga se bore vježbanjem, kremama ili raznim zahvatima. Jako im je važno da izgledaju kao nekad ili barem mlađe od svojih godina. Nisam lišena taštine, no moj fokus borbe s godinama nije nikad bio usmjeren na to da izgledam mlađe. Puno me više mučilo kako zadržati ambiciju, postavljati si nove ciljeve, smišljati nove izazove, zabavljati se bolje i pametnije. Kako izbjeći stagnaciju u komociji. Kako se osjećati živo i živahno. Nakon što o tome razmišljam posljednjih pet godina, čini mi se da bi botoks bio jednostavniji.
Za mene su pitanja počela nakon što sam došla do vrha u svojoj visoko administriranoj profesiji. Raditi u znanosti znači relativno spor, ali kontinuiran napredak. Kada je sustav zamišljen, napredak je trebao biti postupan i trajati do mirovine. Nije bilo predviđeno da će se do najvišeg zvanja doći u ranim četrdesetima. Dodatno, raditi u hrvatskom visokom obrazovanju je statično (ne selimo se, s fakulteta na fakultet). Zato sam se prije pet godina počela preispitivati. Volim svoj posao. Ali, zanimaju me neki novi izazovi. I puf – kriza!
O kako bi jednostavno bilo kupiti nov auto i riješiti krizu. Ali, ništa od toga. Odlučila sam se tome posvetiti sustavno. Počela sam s bilježnicama (ništa bez bilježnice), razgovarala sam s Dejanom (on je šampion reinventiona), tražila i čitala o ljudima (da si ne lažemo – ženama) koji su odlučili promijeniti karijeru, gnjavila sve svoje prijateljice (uglavnom su mislile da sam dokona i malo razmažena). Ispitivala sam uspješne ljude u pedesetima vole li svoj posao (od da, jako, do – jesi li ti normalna). Vagala sam je li vrijeme za političku karijeru ili odlazak u Dubai (prijavila sam se za posao, i kada su mi ga ponudili – odbila ga). Pitala sam se, pretjerujem li, i jesam li nezahvalna.
I odlučila sam da je (profesionalna) kriza srednjih godina zapravo privilegija. Ne mislim samo na očite činjenice da su ljudi mojih godina uglavnom financijski zbrinuti, da žive u vlastitim domovima i imaju dugogodišnje partnere i veliku djecu. Mislim na to da mnogi od nas imaju mogućnost i priliku početi ponovno. Ali ne od početka. Krećemo sa sredine. Znamo što nas zanima i veseli, u čemu smo dobri, a što nam baš nikako ne ide. U mojem slučaju to je značilo da želim pisati drugačije. Da se želim odmoriti od udžbenika i znanstvenih tekstova i da se želim baviti nekim novim temama. I zato – šest.
*Fotografija: Mateja Vrčković