Fotelja

Moje su bake bile i osobe, a ne samo slastičarke

Kad kažemo „bakina kuhinja“, kakvu baku zapravo zamišljamo?

5 min

Zamjerila sam se vlasnici jednog portala iz regije. Nisam konfliktna osoba, izbjegavam apsolutno svaki mogući sukob, pa i bespotrebne razmirice po društvenim mrežama. Nalik sam više boksačima modernog doba koji izbjegavaju ikakav dodir s protivnikom dok se ovaj ne umori, pa pobijede jer im se protivnik, dakle, umorio. Tada ga može i lagani dodir u rame oboriti na pod. Tako nekako i ja radim, da ne pomislite kako je pravilo da se svađam po portalima i glumim botove u komentarima. Imam pametnijeg posla.

No, jedna se fraza toliko učestalo i svugdje pojavljuje da me krenula iritirati pa sam malo djelovala. Bakini kolači. Kolači kao iz bakine kuhinje. Bakina kuhinja. Hrana iz vremena naših baka… Razumijete poantu. Pa sam tako na portalu koji se inače kune u feminizam naprosto ostavila komentar/pitanje da kad ćemo više prestati s tom frazom jer vrijeme tih baka koje su samo stajale pred štednjakom već je odavno iza nas. O kojim bakama svi govore i iz kojeg razdoblja povijesti? 

Moja mlađa baka bila je ’39. godište; da, ona je pripadala vremenu kada su rodne uloge bile više podrazumijevane, makar ni tada to nije bilo pravilo svugdje. Njezin sin iliti moj ujak, a zatim bakin muž iliti moj deda bili su naprosto dosadni govoreći kako se kuha koje jelo odnosno objašnjavajući kako to oni rade. Goveđa juha se ne može skuhati bez poriluka, i dandanas trubi moj ujak, a njegov stric – veliki gurman – nekad je držao restoran i većinu jela koja su kuhari posluživali u restoranu zna skuhati i sam. I kuha sam. To što znaju kuhati ne čini ih ni dobrima ni lošima. Jesti se mora, pa prema tome i skuhati i nema tu neke posebne romantike. Pred smrt deda je čak izjavio: „Ko je izmislil takvu glupost – triput na dan jesti!?“

Jelo zna biti tlaka, priprema hrane zna biti tlaka, a zaraditi za nju… znate i sami – velika tlaka!

I ne samo to, kad danas kažeš „baka“, misliš li na moju koja je dakle bila dijete rođeno u Drugom svjetskom ratu? Ili pomisliš na moju prabaku rođenu malo iza Prvog svjetskog rata? Možda oni misle na jednu moju prabaku rođenu na prijelazu s 19. na 20. stoljeće. Budite razumni, neke MOJE vršnjakinje već su bake. To su žene rođene krajem 70-ih ili početkom 80-ih. A njihove mame koje su već naveliko bake? To su pak žene rođene 50-ih i 60-ih, što će reći da su bile cure u doba seksualne revolucije, hipi-pokreta, Beatlesa, Doorsa i gledale rađanje punka. Te bake o kojima vi govorite uglavnom su pokojne, nažalost. Bake današnjice su žene koje, primjerice, nose hlače, neke puše cigarete i piju žestoko (ne preporučujem jer škodi zdravlju, ali nemojmo se praviti da to ne rade). Žene voze auto, imaju svoj novac i nekretnine, jedu u restoranima. A neke i kuhaju. Ustvari, većina žena kuha jer imaju kao prvo želudac, kao drugo jeftinije je nego plaćati stalno hranu u restoranu. 

No, i te bake iz pretpotopnog doba imale su svoje osobine, zanimanja i navike po kojima su zavrijedile biti pamćene. Moje su bake bile osobe, a ne samo slastičarke. Da, sve su znale dobro kuhati, jela sam njihova jela i gledala kako uzgajaju svoju hranu, beru biljke i rade kozmetiku i biljne ljekovite pripravke. Moje su bake bile svestrane. Vjerojatno i vaše. I, nemojte im zamjeriti, imale su seksualni život zahvaljujući kojem ste vi danas ovdje. Kad čujem detalje iz bračnih i partnerskih odnosa ljudi prije nas, naprosto je smiješno izdvajati tamo neko tučeno slatko vrhnje i lisnato tijesto da njime pokrijemo životnost tih kompleksnih osoba i svedemo ih na simbol koji svugdje prolazi: bakicu u cvjetnoj pregači, rumenih obraza, s kuhačom u ruci. 

Jedna od mojih baka bila je kemijski tehničar, učila je francuski, a paralelno klala kokoši i radila izvrsne štrukle od jabuka ili višanja. Sama je razvlačila tanko tijesto preko čitavog stola, a onda smo sjele popodne za taj stol s kariranim stolnjakom, izvadile ženske časopise i ja ju pitam: „Baka, znaš ko je bil Andy Warhol?“ „Kak ne“, odgovorila je ko iz topa i dala nekoliko dokaza. I onda smo malo pričale o celebrityjima. Sviđao joj se Julio Iglesias. Naučila me „Bratec Martin“ na francuskom. A što da onda ja na kraju pamtim samo savijaču Frère Jacques, orah ili mak?

Razmislimo sad i o tome tko ste vi, odnosno ja razmišljam tko sam ja i, ako ćemo imati unučad, biste li željeli da oni kažu za nas: pamtimo ih samo po bezglutenskim keksima s chia sjemenkama? Oh, mirisi bakine kuhinje na goji bobice i banana bread sa stevijom uz koji smo pile matchu? Da, ne zvuči loše, čak je i simpa u svojoj banalnosti, ali je li to JEDINO po čemu želimo mi i generacije budućih baka biti zapamćene? Simboli su lijepi, oh, moj se život sastoji od hrpe uspomena na razne banalnosti, ali vrijednost osobe nije u tome koliko je znala peći ili kuhati. Pa kad sljedeći put u nekom modernom sjajnom časopisu vidite frazu o bakinim kolačima zapitajte se jesu li one bake koje ih nisu pekle uopće zaslužile biti zapamćene. Kolektivna svijest nekad je samo kolektivno sjećanje na – glupost.