Kada sam bila mlađa, nisu me zanimale srednje godine. Nisam ni razmišljala koje su to zapravo, srednje, godine. A i da jesam, činilo bi mi se, da su beskrajno udaljene od mene. Kriza srednjih godina zvučala mi je vulgarno i imala je oblik sredovječnog muškarca s velikim trbuhom i malo kose. Taj ne sasvim definirani muškarac sjedio je u nekom skupom i besmislenom automobilu i pored sebe imao skupu i besmislenu djevojku. Stereotipi na sve strane. I onda, kako to već biva, odjednom sam ja, (i svi oko mene), postala isti taj kliše. Bez djevojke i automobila, ali s nekim drugim neizbježnim osobinama srednjih godina. Kako se to dogodilo? Može li se spriječiti, ili se jednostavno, treba prepustiti? Budući da se ja nikada ničemu ne prepuštam jednostavno, odlučila sam se izboriti s time.
Nekim ženama starenje teško pada jer se ne mogu oprostiti od svojeg mladenačkog izgleda. Protiv toga se bore vježbanjem, kremama ili raznim zahvatima. Jako im je važno da izgledaju kao nekad ili barem mlađe od svojih godina. Nisam lišena taštine, no moj fokus borbe s godinama nije nikad bio usmjeren na to da izgledam mlađe. Puno me više mučilo kako zadržati ambiciju, postavljati si nove ciljeve, smišljati nove izazove, zabavljati se bolje i pametnije. Kako izbjeći stagnaciju u komociji. Kako se osjećati živo i živahno. Nakon što o tome razmišljam posljednjih pet godina, čini mi se da bi botoks bio jednostavniji.
Za mene su pitanja počela nakon što sam došla do vrha u svojoj visoko administriranoj profesiji. Raditi u znanosti znači relativno spor, ali kontinuiran napredak. Kada je sustav zamišljen, napredak je trebao biti postupan i trajati do mirovine. Nije bilo predviđeno da će se do najvišeg zvanja doći u ranim četrdesetima. Dodatno, raditi u hrvatskom visokom obrazovanju je statično (ne selimo se, s fakulteta na fakultet). Zato sam se prije pet godina počela preispitivati. Volim svoj posao. Ali, zanimaju me neki novi izazovi. I puf – kriza!
O kako bi jednostavno bilo kupiti nov auto i riješiti krizu. Ali, ništa od toga. Odlučila sam se tome posvetiti sustavno. Počela sam s bilježnicama (ništa bez bilježnice), razgovarala sam s Dejanom (on je šampion reinventiona), tražila i čitala o ljudima (da si ne lažemo – ženama) koji su odlučili promijeniti karijeru, gnjavila sve svoje prijateljice (uglavnom su mislile da sam dokona i malo razmažena). Ispitivala sam uspješne ljude u pedesetima vole li svoj posao (od da, jako, do – jesi li ti normalna). Vagala sam je li vrijeme za političku karijeru ili odlazak u Dubai (prijavila sam se za posao, i kada su mi ga ponudili – odbila ga). Pitala sam se, pretjerujem li, i jesam li nezahvalna.
I odlučila sam da je (profesionalna) kriza srednjih godina zapravo privilegija. Ne mislim samo na očite činjenice da su ljudi mojih godina uglavnom financijski zbrinuti, da žive u vlastitim domovima i imaju dugogodišnje partnere i veliku djecu. Mislim na to da mnogi od nas imaju mogućnost i priliku početi ponovno. Ali ne od početka. Krećemo sa sredine. Znamo što nas zanima i veseli, u čemu smo dobri, a što nam baš nikako ne ide. U mojem slučaju to je značilo da želim pisati drugačije. Da se želim odmoriti od udžbenika i znanstvenih tekstova i da se želim baviti nekim novim temama. I zato – šest.