Razmišljam kako bi prosječan čitatelj ovog teksta vjerojatno umro od smijeha kad bi vidio kako ja zapravo izgledam dok pišem tekstove. Naime, ja upravo pišem tekst s maskom u obliku leptira na očima, a na majici mi je zalijepljeno 6 naljepnica s likom Sticha. Moje najmlađe dijete pokraj mene veselo jede keks, a mrvice briše o moje hlače. Pokraj mene je najveća kava koju ste ikad vidjeli. Da, jer tako izgleda život u 40-ima.
Meni zapravo ovako izgleda život već od dvadesetih, a veselo sam se i bezbrižno odlučila roditi i u kasnim tridesetima pa se sad, umjesto da odmaram i pričam mlađim prijateljicama kako je super imati veću djecu, bavim tutama, dudama i glumim leptira za ručkom. I to mi je zapravo jako zabavno.
U tridesetima sam, rekla bih, bila u naponu snaga. S poslom koji sam obožavala i divnim mužem, ostvarila sam se i u privatnom i poslovnom životu. Mislila sam da je to – to i da odavde može samo biti još bolje. Međutim, u 35. smo donijeli odluku o preseljenju izvan Hrvatske zbog dijagnoze našeg sina. Ta je odluka povukla sa sobom i, u tom trenu možda još težu, odluku da ja prestanem raditi.
I na početku je sve bilo fun and games dok odjednom nisam shvatila da, iako zaista uživam u ulozi mame, to ne može biti jedino što ja jesam. Počela sam razmišljati o poslovima i po inerciji ogledavati iste poslove koje sam radila do sada. A onda sam shvatila da ja zapravo više ne želim raditi ono što sam radila prije, i da želim raditi nešto što stvarno ŽELIM. (Moja mama uvijek priča da sam već sa dvije godine izjavila – “hoću šta hoću, a neću šta neću”, pa možda ovaj razvoj događaja njoj i nije neko iznenađenje).
To je, dakako, jako nekonvencionalno. Zato danas imam dva posla, ako ne računamo onaj majčinski, koji mi zapravo oduzima najviše vremena i najslabije se plaća 😊. Iako s radom u korporaciji (kao što sam radila prije) dolazi sigurnost, raznorazne povlastice, plaća bez obzira jesam li bolesna ili možda čak i malo lijena, a s privatnim biznisom je to sasvim drugačije, danas biram sebe i svoj mir.
Nego, ako ste pomislili da je ova moja priča o maski leptira, Stich naljepnicama i iznenadnom poslovnom preokretu neka moja osobna, lokalna “faza” ili usamljeni slučaj – prevarili biste se. Ovo što se meni događa je zapravo dio jednog masovnog, globalnog pokreta.
I ako se u ovome prepoznajete, niste same. Diljem svijeta gomila žena u našim godinama radi točno to isto — u nekom trenutku jednostavno pomisle: “stani malo, je li ovo stvarno sve?” Statistike i globalni trendovi već godinama potvrdno kimaju glavom. Istraživanja pokazuju da su četrdesete postale “nova prekretnica” – zlatno doba za tzv. midlife career pivot. Žene diljem svijeta napuštaju visoke korporativne pozicije, sigurne državne poslove i “utabane staze” koje su gradile desetljećima. Neke pokreću vlastite obrte i agencije, neke se prekvalificiraju u potpuno nove industrije, a neke, poput mene, kombiniraju nekoliko uloga kako bi složile mozaik koji napokon ima smisla.
Zašto se to događa baš u četrdesetima?
Kao prvo, u dvadesetima i tridesetima gradimo ono što društvo od nas očekuje. Hvatamo rokove, gradimo karijere, dokazujemo se šefovima, partnerima, sustavu, gradimo obitelji, rješavamo stambena pitanja. Trčimo maraton koji nismo same u potpunosti projektirale, nego nam je odmalena rečeno da tako treba biti. A onda dođu četrdesete. Sa sobom donesu određenu dozu neustrašivosti i dragocjene “ne-da mi se više” energije. U tim godinama, žena odjednom shvati nekoliko ključnih stvari:
- Vrijeme je postalo najskuplja valuta. Više ga ne želimo mijenjati za sastanke koji su mogli biti email, niti za korporativne politike koje nam isisavaju životnu energiju.
- Definicija uspjeha se promijenila. U tridesetima je uspjeh bio visina plaće, naziv titule na vizitki i sigurnost. U četrdesetima uspjeh postaje mir. Uspjeh postaje mogućnost da radiš u majici sa Stich naljepnicama ako tako želiš, da odvedeš dijete terapeutu ili u park bez osjećaja krivnje i da radiš nešto što ima svrhu.
- Imamo akumulirano super-iskustvo. Kad mijenjaš karijeru u 40-ima, ne krećeš od nule. Doneseš sa sobom dva desetljeća rješavanja kriznih situacija, vođenja ljudi, pregovaranja, a o organizacijskim vještinama jedne majke da i ne govorimo. To su vještine koje se ne uče na tečajevima.
Naravno, globalni podaci pokazuju i drugu stranu medalje – prijelaz nije uvijek jednostavan i traži ogromnu hrabrost. Skok iz sigurnosti redovite plaće u nesigurnost poduzetništva ili učenja nečeg novog iziskuje borbu s onim tihim glasom u glavi koji pita: “Jesi li ti luda? Što ti ovo treba u godinama kad bi trebala uživati u plodovima dosadašnjeg rada?”
Ali odgovor je jednostavan: treba nam jer smo se promijenile. Žena s 25 i žena s 45 godina jednostavno nisu ista osoba. I bila bi nevjerojatna šteta prisiljavati ovu zreliju, mudriju i samopouzdaniju verziju sebe da živi po pravilima one mlađe.
Zato, ako i vi sjedite negdje s hladnom kavom, dok vam djeca skaču po glavi ili dok gledate u ekran posla koji vas već odavno ne veseli – znajte da niste same. I niste zakasnile. Zapravo, tek ste stigle na najbolji dio puta.
Hrabrost da izaberemo sebe i svoj mir nije nikakav luksuz niti hirovitost. I ja, koja sam nekada na posao lupkala u finim potpeticama, danas pišem s maskom leptira na glavi i organiziram rođendanske zabave za male djevojčice. I niti jedna me korporativna titula nije više veselila nego kad mi djevojčica s maminog mobitela pošalje glasovnu poruku – “Anja, hvala ti, ovo mi je bio najbolji rođendan ikad”. I iako, kad usporedim koliko se namučim po pojedinoj zabavi i koliko od nje zapravo zaradim, računica objektivno ne drži vodu, subjektivno ima apsolutno smisla. Jer sam u 40-ima odlučila raditi poslove s kojima donosim osmijeh na lica – i to je ono što zaista želim.