Jedna je obitelj razglasila svima da idu na more. Spakirali su hranu, pripremili čistu odjeću, spustili rolete i zaključali vrata – ali iznutra. Zaključali su ih iznutra i ostali u stanu. Nekoliko dana u tišini i neprimjetno proveli su u zamračenom stanu praveći se da ih nema, da su otišli. Slika koju su stvorili u svojem okruženju bila je najvažnija – susjedi su mislili da su na moru. Sve dok jedan od članova obitelji nije tijekom noći izišao baciti smeće. Ipak ga je netko vidio, a cijela je priča završila tada u novinama.
Ispostavilo se da je toj obitelji potreba za prihvaćanjem okoline bila jača od potrebe za morem. Jer da je ovo drugo bilo posrijedi, onda bi kao jedna druga obitelj lijepo digli kredit i otišli na ljetovanje. Doduše, meni koja u životu nisam uzela kredit takav stil financiranja odmora izaziva svojevrsno čuđenje, no postoji šansa da je ta druga obitelj zaista željela ići na more, ali si to nisu mogli priuštiti pa su posudili od banke. Legitimno, dokle god na njihovu odluku nisu utjecala „društvena očekivanja“.
Dok ovo pišem, pada mi na pamet da je u oba slučaja zajedničko jedno: žrtva. Kako biste tjedan dana proveli kao duh u svojem stanu, morate biti spremni na žrtvu. To je bila svojevrsna samoizolacija, a znamo svi kako nam je bilo tijekom korone. Ne baš ugodno. Staviti sebe u izolaciju radi dobroga glasa – žrtva dabome. I stvar postaje komična kad znate da ljudi često nisu spremni učiniti i manju žrtvu za dobru stvar – stati na pješačkom prijelazu, zaobići lokvu da ne pošpricaju pješaka, doći nekome na svadbu ili u babine da ne bi morali dati novac… Paradoksi svuda oko nas!
Živim u susjedstvu u kojem gotovo svi mlađi od 80 godina svake godine ljetuju negdje – jedni u Makarskoj, drugi u Grčkoj, treći u Crnoj Gori, a odnedavno je Turska hit. Onda se negdje krajem ljeta tri-četiri obitelji okupe i do dugo u noć prepričavaju svoja iskustva s ljetovanja. To traje i traje; dok se svi izredaju, već bude ponoć. Prozori mi budu otvoreni zbog vrućine, ne mogu ih zatvoriti da ne čujem njihovo glasno oduševljeno pričanje, tako da ne mogu spavati, pa sam prisiljena prisluškivati sve te dogodovštine. Bože dragi, to je ulaznica u društvo, a ja se pitam zašto mene nikad ne zovu na kavu. Pa očito je – nisam bila na moru već 8 godina i nemamo o čemu razgovarati!
Rekla bih da se to moranje mora pretvorilo u masovnu histeriju. Nije to slučaj samo ljeti, stvar društvenih očekivanja postalo je i skijanje. U mojem djetinjstvu (a to je zahvatilo kraj Jugoslavije i ratno/poslijeratno doba) na skijanje su išle dvije obitelji koje poznajem – jedni su bili prilično bogati u odnosu na prosjek, a drugi su bili zaljubljenici u sport odnosno ljudi koji su aktivno živjeli i tako su i odgajali djecu. To je bila rijetkost. Danas vidim da nemam ulaznicu u visoko društvo ni stoga što ne idem na skijanje. Totalni sam autsajder. Jedino dobro u mojem slučaju je što mi za taj status nije potrebna nikakva žrtva. Nisam se morala ništa žrtvovati da bih bila na dnu socijalne ljestvice u tom društvenom sloju.
Šalu na stranu; zaključujem da je kroz sve epohe, na svim krajevima svijeta i u svakoj vrsti zajednice najteža stvar biti individua. To što danas imamo zagarantirana mnoga prava i prilike ostvariti se kao pojedinci uopće ne znači da je lakše plivati kontra struje i običaja. Nekad je bio običaj nedjeljom ne prati veš, pa su vas stariji korili pogledom ako ste ga prostirali. Danas je dužnost poštovati običaj i ljeti ići na more, a zimi na skijanje. Nisi bio? Doživjet ćeš osudu i bacanje na društvenu marginu. No, je li to zaista tako u realnosti ili samo u glavama ovih koji se žrtvuju radi takozvanih društvenih obligacija? Hoće li nas zajednica ljudi zaista odbaciti ako nismo slijedili neki ljetni običaj ili se ustvari radi o našoj pretpostavci da će to biti tako? Kako bilo, histerija postoji.
More nisam vidjela od rujna 2018. Zaželjela sam ga se, kako ne. Za mene je ono sada i zdravstvena potreba jer imam kožne probleme, alergije i primirenu astmu koja ponekad proviri kao bronhitis. More bi za mene značilo olakšanje. I želim si ga priuštiti, ali radi sebe, i radi djece. Mlađe dijete ne podnosi vožnju, pa su auto i autobus precrtani, jedino mi ostaje truckanje 15 sati vlakom s obzirom na to koliko je HŽ rascjepkao dolazak na more sa sjevera Hrvatske do najbliže obale. No, želim pronaći način jer MENI treba i apsolutno me ne zanima gdje drugi provode ljeto odnosno to ne utječe na mene. Čak najviše volim rujan kao vrijeme za more jer je mirnije, jeftinije, zrak je ugodniji, a more je još uvijek toplo. Ma, ne moram se ni kupati – samo da brčkam noge, osjetim taj morski zrak, mirise čempresa… I ja volim more, ali na svoj način, u svoje vrijeme i u skladu sa svojim okolnostima.
Kada bih s roditeljima putovala za Istru, već bih nakon Gorskog kotara napela svoje očne mišiće kako bih na vrijeme ugledala tu plavu liniju koja se spaja s nebom i uzviknula: „Eno ga!“ Želim na more jer mi pruža doživljaj koji ne mogu podijeliti ni s kim. Ni ne želim dijeliti svoj doživljaj, škrta sam. Ne dam vam svoje dojmove s mora, oni su samo moji! Mogu vam eventualno poslati razglednicu ako ste od onih koji ih i dalje sakupljaju i vole. Da, to mogu podijeliti s vama jer ću vam tako priuštiti vaš novi doživljaj – primanje razglednice s neke lijepe destinacije kao podsjetnik na vremena kada se na more išlo radi sebe, i svoje obitelji.