U rujnu prošle godine Larry Ellison na nekoliko je sati postao najbogatiji čovjek na svijetu. Njegovo bogatstvo vrijedilo je više od 380 milijardi dolara. Suosnivač Oraclea imao je tehnologiju, novac i pristup političkoj moći, a njegova je obitelj preko sina Davida počela graditi i medijsko carstvo. Činilo se da gotovo više i nema nečega što se takvim bogatstvom ne može kupiti. Manje od godinu dana poslije Ellison je više od sto milijardi dolara siromašniji, veliki medijski pothvat njegova sina zaustavili su sudovi i američke savezne države, a Meta, vlasnica Facebooka i Instagrama, upravo je s američkim vlastima postigla nagodbu zbog optužbi da njezine društvene mreže štete djeci i adolescentima. Stajat će je najmanje 12,2, a možda i više od 17 milijardi dolara. Ni najmoćniji nisu svemoćni.
To nije ništa novo. Prije četiri stotine godina najmoćnija korporacija svoga vremena imala je vlastitu vojsku i vodila ratove. Prije nešto više od stoljeća Rockefeller je kontrolirao američku naftu. Danas šačica tehnoloških poduzetnika kontrolira čipove, algoritme, platforme i infrastrukturu umjetne inteligencije. Svako doba ima svoje gospodare. Na vrhuncu se čine nepobjedivima. Nikada nisu.
Stari gospodari
Rockefeller uopće nije bio prvi koji se činio nepobjedivim. Dva stoljeća prije njega Nizozemska istočnoindijska kompanija, poznatija po kratici VOC, kontrolirala je trgovinu između Europe i Azije. Osnovana 1602. godine, postala je jedna od najbogatijih i najmoćnijih korporacija u povijesti. Imala je vlastitu vojsku i flotu, sklapala ugovore, vodila ratove, osnivala kolonije i kovala novac. Bila je privatna kompanija s moći države. Pa je i ona nestala. Godine 1799. prestala je postojati.
Stoljeće poslije Amerika je dobila nove gospodare. Mark Twain njihovo je vrijeme nazvao Gilded Age, pozlaćeno doba: izvana blještava priča o napretku i nevjerojatnom bogaćenju, a ispod tankog sloja zlata monopoli, nejednakost, korupcija i politički utjecaj šačice industrijalaca. John D. Rockefeller kontrolirao je naftu, Andrew Carnegie čelik, Cornelius Vanderbilt željeznice, J. P. Morgan kapital. Nitko od njih nije bio izabran, a ipak su njihove odluke određivale kamo će teći novac, koja će se infrastruktura graditi i kako će živjeti milijuni ljudi. Činili su se nepobjedivima. Ali nisu bili.
Država je počela razbijati monopole. Standard Oil podijeljen je 1911. godine, radnički pokret zahtijevao je svoj dio gospodarskog napretka, a nakon Velike depresije Rooseveltov New Deal, opsežnim državnim intervencijama u gospodarstvo i socijalnu politiku, snažno je ojačao ulogu države. Zatim se klatno još jednom okrenulo. Od osamdesetih godina deregulacija, globalizacija i digitalna revolucija ponovno su ojačale kapital i stvorile nove korporativne divove.
Jednom su jači poslovni ljudi, drugi put političari, treći put organizirani građani. Nijedna strana ne pobjeđuje zauvijek. Kada se moć previše koncentrira, prije ili poslije stvara vlastitu protusilu.
Novi baruni
Danas novi baruni imaju nova imena: Sam Altman, Jensen Huang, Demis Hassabis, Dario Amodei, Elon Musk. Ne kontroliraju željeznice i rafinerije, nego umjetnu inteligenciju, čipove, satelite, platforme i podatkovne centre. Njihov najdragocjeniji resurs nisu nalazišta pod zemljom, nego podaci, znanje i računalna snaga. Razvoj najmoćnijih sustava umjetne inteligencije zahtijeva toliko kapitala, energije i infrastrukture da si ga može priuštiti tek šačica kompanija i država. Njihovi direktori razgovaraju izravno s predsjednicima država i vlada, a njihove odluke mogu mijenjati tržište rada, obrazovanje, medije, znanost i sigurnost brže nego što politika na njih može reagirati.
Ellison s početka ove priče ekstreman je primjer. Tehnološko bogatstvo njegove obitelji počelo se prelijevati u medijsku moć: preko Paramounta i planiranog preuzimanja Warner Bros. Discoveryja pod istim bi se utjecajnim središtem našli i CBS, HBO i CNN. A onda su se oglasili tržište, država i sudovi. I milijarde imaju svoje granice.
Ali drugo pozlaćeno doba ima paradoks koji prvo nije poznavalo. Moć nad umjetnom inteligencijom iznimno je koncentrirana, dok se njezine sposobnosti mogu iznimno široko raspršiti. Tijekom većeg dijela povijesti bogatstvo je kupovalo i pristup tuđim mozgovima. Tko je imao novca, imao je učitelje, liječnike, odvjetnike, prevoditelje, analitičare i savjetnike. Danas student može dobiti osobnog tutora, mali poduzetnik analitičara, a gotovo svatko prevoditelja, istraživača ili programera. Internet je demokratizirao pristup informacijama, umjetna inteligencija mogla bi demokratizirati pristup sposobnostima. Kao što su električna energija i internet postali infrastruktura, umjetna inteligencija može postati infrastruktura inteligencije. A tko kontrolira infrastrukturu, ima moć nad onima koji o njoj ovise.
Ali čije će biti 21. stoljeće?
Dvadeseto stoljeće bilo je američko. Sjedinjene Američke Države nisu dominirale samo dolarom, Hollywoodom i nosačima zrakoplova, nego i uzastopnim tehnološkim valovima: automobilom, zrakoplovstvom, računalima, internetom i digitalnim platformama. Velik dio svijeta koristio je tehnologije, standarde i poslovne modele koji su nastajali u Americi. Nije samo po sebi razumljivo da će tako biti i u 21. stoljeću.
Kina više nije samo tvornica svijeta. Ona je industrijska velesila koja se natječe u električnim automobilima, baterijama, solarnoj energiji, telekomunikacijama, robotici, čipovima i umjetnoj inteligenciji. Prije svega, ima nešto što Europa već dugo nema: ambiciju da tehnološku moć pretvori u gospodarsku i geopolitičku.
Možda će umjetna inteligencija produžiti američko stoljeće. Možda će ubrzati kinesko. A možda nastaje svijet u kojem nijedna država više neće imati položaj kakav su Sjedinjene Države imale nakon 1945. Danas to ne znamo. I upravo je to poanta. Opasno je trenutačne pobjednike zamijeniti za pobjednike povijesti.
Nije zlato sve što sja
Poslovica kaže da je novac vladar svijeta. Pogled na današnje tehnološke milijardere kao da to potvrđuje. Tko ima kapital, može kupiti najbolje ljude, čipove, računalnu snagu i podatkovne centre. Može kupovati kompanije, medije i politički utjecaj. Ali povijest je puna ljudi, kompanija, država i imperija koji su na vrhuncu bili uvjereni da će njihov trenutak jednostavno trajati. VOC je imala vojsku i vodila ratove. Danas je nema. Rockefeller se činio nepobjedivim sve dok država nije razbila njegov monopol. Europske sile izgubile su svoja carstva. SAD danas gledaju suparnika koji im može konkurirati gospodarski i tehnološki.
Nijedan oblik moći nema vječni monopol nad budućnošću. Kada se moć previše koncentrira, počinje stvarati vlastitu protusilu: korporacije regulaciju, političke elite otpor, velike sile suparnike. A onda dođe nova tehnologija i još jednom podijeli karte. I Sam Altman jednom će biti ono što je Rockefeller danas: ime iz povijesti jedne tehnološke revolucije. Doći će novi konkurenti, nove tehnologije, nova pravila i novi centri moći. Možda će protuteža današnjim tehnološkim korporacijama biti država, možda tržište, možda ljudi, možda Kina. Najvjerojatnije sve to istodobno.
Svi današnji gospodari imaju golemu moć. Ali nitko nema budućnost u svojim rukama. To je pouka četiriju stoljeća, od Nizozemske istočnoindijske kompanije preko Rockefellera do Altmana: današnje gospodare budućnosti ne smijemo zamijeniti za samu budućnost.
Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha rekao je to jednostavnije:
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
I ovaj će put nekako biti. Novac je možda vladar svijeta. Ali i vladari se mijenjaju.