Fotelja

Kamo ide Europa?

Ponovno se moramo zapitati u čemu smo najbolji i što točno činimo da svijet bude bolje mjesto nego što bi bio bez nas.
Dejan Verčič03.02.2025.

6 min

Američki predsjednik Donald Trump je Bič Božji. Za neke doslovno – oruđe Božje kazne za grijehe zapadne civilizacije. Te grijehe utjelovljuje gerontokracija ostarjelih hipija na čelu američke Demokratske stranke, čiji je najistaknutiji predstavnik bio sada već bivši, starački oslabljeni i kognitivno upitni predsjednik Joe Biden. Ta klika je uvela 70+ spolova, odstranjivanjem i otkazivanjem (cancel culture) suzbila slobodu mišljenja i izražavanja (uključujući istraživanja!), zamijenila meritokraciju „pozitivnom diskriminacijom“ te otvorila granice nezakonitim imigrantima.

Čak i ako u Trumpu nisu vidjeli Božjeg izaslanika, mnogi su glasali za njega jer su glasali protiv ludila pokreta probuđenih, poput nametanja kolektivne krivnje za djela od prije nekoliko stoljeća i omalovažavanja kulturnog identiteta domaće većine – što se sve više događa i u europskim zemljama, u kojima domaće stanovništvo postaje domorodačko. Ostarjela ljevica gurnula je klatno predaleko, a Trump je njen korektiv. To se može objasniti prirodnim zakonima, primjerice Newtonovim drugim zakonom da svaka akcija izaziva reakciju, ili društvenim zakonitostima poput urušavanja ravnoteže u Lewinovom polju sila, u kojem su zapadna društva živjela od druge polovice 20. stoljeća.

Nije malo onih koji u demagoški autoritarnom i ljudski primitivnom Trumpu vide novog Mussolinija ili Hitlera, uspoređujući naše vrijeme s tridesetima 20. stoljeća. Po toj interpretaciji, previše demokracije u kriznim vremenima prelazi u demagogiju, koja je u američkom slučaju dodatno spojena s oligarhijom. Odatle dolaze pozivi na ograničavanje slobode govora, koja bi sada navodno ugrožavala demokraciju na starom kontinentu. Ako je to istina, čekaju nas mračna vremena.

Ja nisam pesimist. Ono što se iz SAD-a prelijevalo na cijeli zapadni svijet i transformiralo ga u ništa, nije bilo održivo. Zato je Trumpova pobjeda na američkim predsjedničkim izborima bila dobra. Uvjeren sam da bi svijet s Kamalom Harris kao američkom predsjednicom bio u većem kaosu nego što je sada. Kamo će američka republika pod Trumpom – to ćemo tek vidjeti. O tome će odlučivati Amerikanci, a ne mi. Naš problem nije Donald Trump; naš problem se zove Ursula von der Leyen.

Na današnje SAD gledam kroz naočale koje je prije gotovo dvjesto godina izradio Alexis de Tocqueville, Francuz koji je otputovao preko oceana kako bi proučio mladu demokraciju u Americi, o čemu je napisao svoje najvažnije djelo Demokracija u Americi u četiri toma. Među njegovim ključnim zapažanjima nalazi se i to da je američka demokracija utemeljena na organiziranom udruživanju u razne bratovštine, crkve, volonterske organizacije i udruženja. Ništa nije bilo više američko od toga da je 47. predsjednik SAD-a u Washingtonu otišao na inauguracijsku misu u episkopalnu crkvu u kojoj se vjenčao s Melanijom i krstio sina Barrona (iako ne u Washingtonu, već na Floridi). Tamo ga je prečasna Mariann Budde zamolila da bude milostiv prema pripadnicima LGBTQ+ zajednice i migrantima: „U ime Boga vas molim, budite milosrdni prema ljudima u zemlji koji su sada u strahu.“ Baš kao što ništa nije bilo više trumpovsko od toga da je predsjednik Trump kasnije javno grmio protiv biskupkinje koju je morao slušati. To su SAD u svom najboljem izdanju.

Između građana i vlasti postoji široko polje civilnog društva, koje na različitim stupnjevima organiziranosti slijedi svoje misije i ima neotuđivo pravo na potragu za srećom. Među tim institucijama su i dvije glavne političke stranke – Demokratska i Republikanska. Prva je potpuno izgubila kompas i, ako je Kamala Harris doista bila najbolje što je mogla ponuditi, onda ne zaslužuje vladati. Kaos u kojem se nalazi otvara prostor za smjenu generacija, a od uspješnosti te smjene ovisit će njena budućnost. Republikansku stranku Trump je pokorio, ali i u njenim redovima već su vidljive pukotine.

Zato me ne brinu Amerika i njen utjecaj na svijet. Ne brinu me ni tehnomilijarderi. Prije njih su postojali naftni i bankarski baroni, pa su se smirili – tako će i oni. Za sada, međutim, imaju pravo kada upozoravaju na to da je Zapad prestao sanjati velike stvari koje su ovu civilizaciju dovele ovdje gdje smo danas – u najbolje uvjete za život koje je čovječanstvo ikada imalo u posljednjih nekoliko stotina tisuća godina. Sanjaju Kinezi, sanjaju Indijci, sanjaju Saudijci, uskoro će sanjati i umjetna inteligencija – samo Zapadnjacima bi to trebalo biti neprimjereno? U SAD-u više nije. Misija na Mars nije toliko pitanje vremena kada će biti ostvarena, koliko povratka prava na razmišljanje u velikom stilu.

Dok su se SAD probudile iz woke pokreta, on je u vrhovima EU-a još uvijek u punom cvatu. Posve je jasno da se Europa deindustrijalizira zbog ekoloških i drugih restriktivnih zakona, inspiriranih moralizmom koji nema nikakav dodir sa stvarnošću i potrebama društva koje živi u njoj. Kada se suočila s ruskim napadom na Ukrajinu, shvatila je da se rat ne može voditi uslugama. Prvo su bankama naložili da ne ulažu u obrambenu i industriju materijala, a nakon početka rata su obrnuli ploču i sada ih na to potiču. Bez tenkova, topova, računala i dronova ne može se obraniti, a za njih su potrebne tvornice. Za te tvornice bit će potrebna nova industrijalizacija Europe. Inače ćemo se pretvoriti u veliki muzej na otvorenom. Ili kako je rekao Forrest Gump: ”Crazy is as crazy does.” (Lud je onaj koji radi lude stvari.)

Što je Joe Biden bio za SAD, to je Ursula von der Leyen za Europsku uniju. Bila je najgora ministrica u vladi Angele Merkel. „Mutti Merkel“ riješila ju se na način kako to rade mudri političari – unaprijedila ju je i poslala iz Berlina u Bruxelles, na čelo Europske komisije. Von der Leyen iza sebe je ostavila njemačko Ministarstvo obrane i vojsku u rasulu. U Njemačkoj su svi bili otvoreno sretni što su je se riješili. A nas su s njom „usrećili“. Slično vrijedi i za većinu europskih povjerenika – umjesto najboljih, Europom vladaju najgori. Oni koji usred bijela dana traže svjetlo i tvrde da su pronašli kompas. Nažalost, taj kompas ne pokazuje u pravom smjeru.

Europa, još više nego SAD, treba promjenu ako želi opet postati igrač na svjetskoj sceni, a ne samo žeton. Za početak se moramo vratiti zdravom razumu – common sense na engleskom, sensus communis na latinskom. Ponovno se moramo zapitati u čemu smo najbolji i što točno činimo da svijet bude bolje mjesto nego što bi bio bez nas. To sigurno ne može biti pričvršćivanje čepova na plastičnim bocama niti iritantni zvučni signali kada u autu prekoračimo ograničenje brzine (oboje je nedavno propisala EU).

Elon Musk je američke snove s Mjeseca preusmjerio prema Marsu. Znamo kamo ide Amerika. Zna li itko kamo ide Europa?