Politika nije bolest demokracije
Politika nije bolest demokracije. Bez politike nije moguće usklađivati interese, donositi zajedničke odluke, raspoređivati ograničene resurse ili određivati smjer razvoja društva. Ako politiku uništimo kao legitimnu djelatnost, ne dobivamo „nepolitičko društvo”, nego prostor u kojem odlučuju najglasniji, najbogatiji ili najbrutalniji. Kada pristojni ljudi odu iz politike, politika ne nestaje. Samo promijeni vlasnike. Zato danas trebamo dvoje istodobno: destigmatizaciju i deidiotizaciju politike.
Politika je jedna od najvažnijih javnih djelatnosti u demokratskom društvu. Voditi državu nije manje vrijedno od vođenja poduzeća, sveučilišta ili bolnice. Upravo suprotno: o kvaliteti politike ovisi funkcioniranje svega ostaloga. Dobre države nisu slučajnost. One su rezultat institucija, odluka, kompromisa i ljudi koji su sposobni misliti dalje od sljedeće ankete ili sljedećega izbornog ciklusa.
Trijumf banalnosti
No u posljednjim desetljećima politika se u velikom dijelu zapadnog svijeta pretvorila u gotovo moralno sumnjivu djelatnost. Političare doživljavamo kao nužno zlo, a ne kao nužan dio demokratskog poretka. Riječ „političar” na mnogim je mjestima postala gotovo sinonim za manipulatora, karijerista ili oportunista. Mnogi sposobni ljudi zato politiku radije izbjegavaju. I tako nastaje opasan vakuum: kada najkompetentniji i najodgovorniji odu, prostor ne ostaje prazan. Popunjavaju ga drugi. Umjesto ozbiljnog upravljanja društvom, u prvi plan dolaze dopadljivost, nastup, provokacija i sposobnost proizvodnje sukoba. Nastupa trijumf banalnosti.
To nije slučajno. Živimo u vremenu koje kompleksnost doživljava kao otuđenost, stručnost kao aroganciju, a promišljenost kao znak slabosti. Zato se javna rasprava sve teže bavi stvarnim problemima: demografijom, produktivnošću, energijom, sigurnošću, zdravljem ili geopolitikom. Kompleksni problemi, naime, zahtijevaju neugodno priznanje: da jednostavna rješenja često ne postoje. Mnogo je lakše ponuditi slogan, neprijatelja ili emocionalni ispad. Posljedica je infantilizacija javnog prostora. Politika se pretvara u reality show, u natjecanje lajkova, uvreda i algoritama. Najviše pažnje dobivaju najpojednostavljeniji odgovori na najkompleksnija pitanja. Ali država nije TikTok.
Zašto ljudi glasaju „protiv”
Vođenje države zahtijeva nekoliko dosadnih, staromodnih stvari: znanje, iskustvo, sposobnost slušanja, razumijevanje posljedica i spremnost na donošenje i nepopularnih odluka. Demokraciji ne trebaju sveci. Trebaju joj odrasli ljudi. No velik dio društva ima osjećaj da ga više nitko ne sluša. Da o njihovim životima odlučuju politički, medijski i tehnokratski krugovi koji govore jezikom koji više ne razumiju i čije prioritete ne doživljavaju kao svoje. Osjećaj zanemarenosti, kulturne odbačenosti i društvene nevažnosti postaje jedno od najjačih političkih goriva našeg vremena. Kad se ljudi počnu osjećati isključenima, više ne glasaju „za”. Glasaju „protiv”. Protiv elita. Protiv institucija. Protiv političke korektnosti. Protiv osjećaja da je sve unaprijed odlučeno. Zato je opasno nove političke tokove samo ismijavati ili moralno osuđivati. To ih u pravilu još više jača. Ljudi vrlo brzo osjete prezir. I na izborima ga vraćaju.
Ljudi često ne glasaju za „klaunove” zato što su glupi, nego zato što imaju osjećaj da ih je netko drugi dugo smatrao glupima. Velik dio suvremenog populizma raste upravo iz tog osjećaja poniženja. Kad ljudi steknu dojam da se njihovi problemi banaliziraju ili moralno podcjenjuju, počinju glasati protestno. Iz bijesa. Ne „za”, nego „protiv”. I tu nastupa paradoks suvremene demokracije: što establišment više takve politike proglašava grotesknima, opasnima ili nedostojnima, to ih dio birača više doživljava kao „naše”. Kao ljude koji barem ruše sustav koji ih je razočarao.
No razočaranje elitama još ne znači da društvo može funkcionirati bez elita. Demokracija bez kompetentnih elita ne postaje demokratičnija. Postaje samo kaotičnija. Svako kompleksno društvo treba ljude koji znaju upravljati kompleksnošću. Treba odgovorne institucije, sposobne administratore, kompetentne ministre, ozbiljne zastupnike i promišljene donositelje odluka. Antiintelektualizam nije demokratizacija. To je samo drugi oblik političke degradacije.
Destigmatizacija politike
Nije dovoljno braniti demokraciju kao apstraktan sustav. Moramo normalizirati i samu politiku. Baviti se zajedničkim stvarima nije nešto moralno sumnjivo, nego nešto nužno. Nijedno društvo ne može normalno funkcionirati ako istodobno tvrdi da je politika ključna za funkcioniranje države, a ljude koji se njome bave automatski promatra s prijezirom. Ako već na samu riječ „političar” pomislimo na manipulaciju, korupciju ili karijerizam, onda ne bi trebalo čuditi što mnogi sposobni, obrazovani i odgovorni ljudi politiku radije izbjegavaju.
Politika danas prečesto postaje prostor u koji ulaze prije svega oni s najvećom željom za moći ili najdebljom kožom, ali i oni koji u njoj pronađu uređeno, sigurno i dobro plaćeno radno mjesto do kojeg u „civilnom životu” sami nikada ne bi uspjeli doći. U parlament, ministarstva ili stranačke strukture dolaze gotovo doslovno s ulice, bez ozbiljnog profesionalnog iskustva, bez odgovornosti koju su ikada nosili izvan politike i često bez osnovnog razumijevanja institucija koje vode. Politika tako za neke postaje zamjena za profesionalnu karijeru, a ne javna služba. U međuvremenu se mnogi sposobni ljudi povlače u privatnost, svoje profesije ili ciničnu distancu. A demokraciji nije potrebna samo mogućnost izbora. Potrebno joj je i dovoljno kvalitetnih ljudi među kojima se uopće može birati.
Deidiotizacija politike
No sama destigmatizacija politike neće biti dovoljna. Politiku moramo spasiti i od njezine postupne idiotizacije. Ako želimo privući ozbiljne ljude u javni život, politika ponovno mora postati prostor u kojem nešto vrijede znanje i argument, a ne samo dopadljivost i viralnost. Društvo koje izgubi poštovanje prema kompetentnosti prije ili kasnije izgubi i sposobnost upravljanja samim sobom.
Javna rasprava ne može dugoročno opstati ako je vode prije svega algoritmi emocionalne mobilizacije, televizijski performansi i neprestana proizvodnja moralne panike. Demokracija nije talent show. Ne temelji se na tome tko zna najviše uvrijediti protivnika, proizvesti najveći skandal ili u petnaest sekundi stvoriti najjači emocionalni učinak. Temelji se na mnogo manje spektakularnoj, ali bitno važnijoj sposobnosti: da društvo razlikuje popularnost od sposobnosti upravljanja državom.
Svaka ozbiljna politika zahtijeva i određenu intelektualnu poniznost. Svijest da se kompleksni problemi ne mogu rješavati sloganima, da dobre odluke često nisu popularne i da odgovorno vođenje države ponekad znači donošenje odluka koje kratkoročno nisu omiljene. Demokracija ne propada zato što ljudi previše razmišljaju. Mnogo češće počinje se raspadati onda kada samo razmišljanje postane sumnjivo.
Tko ostaje?
Možda bismo trebali početi razmišljati drukčije. Možda problem nije u tome što imamo previše politike, nego premalo dobre politike. I premalo ljudi koji bi je bili spremni obavljati kompetentno, dostojanstveno i s osjećajem za opće dobro. Demokracije, naime, ne uništavaju sami političari. One se počinju raspadati onda kada ih se društvo odrekne. Kada politiku prepustimo onima koji vlast najviše žele, a ne onima koji bi je najbolje obavljali.
Pitanje zato nije hoće li netko vladati. Netko će uvijek vladati. Pitanje je samo: tko? I po kojim kriterijima dolazi na vlast? Ako politika postane prostor u koji normalni, sposobni i pristojni ljudi više ne žele ulaziti, onda na kraju doista ostaju samo oni koje danas svi tako rado preziru. A demokracija bez ljudi spremnih preuzeti odgovornost za zajedničke stvari ne može preživjeti.
Tko dakle vlada? Tko god može. Ili tko god ostane.