Za početak, samootkrivanje: bijel sam, heteroseksualan, oženjen i više ne tako mlad muškarac koji živi u tradicionalnoj obitelji sa ženom, sinom i kćeri. Kao takav, objektivno sam kriv za sve zlo ovoga svijeta: homofobiju i druge LGBTQIAO+ fobije, kapitalizam, kolonijalizam, neoliberalizam, seksizam, ropstvo, općenito za potlačivanje svih stvarnih i izmišljenih manjina, globalno zagrijavanje i rat u Gazi.
Kad putujem iz Zagreba u Ljubljanu, na granici opet moram pokazivati dokumente, iako su Hrvatska i Slovenija članice EU i Schengenskog prostora. Navodno zbog ilegalnih imigranata, od kojih još nijednog nisam sreo na prijelazu jer se mirno šetaju preko nezaštićene granice lijevo i desno od glavne ceste. Policiji se ionako sami prijavljuju i traže međunarodnu zaštitu, na koju imaju pravo prema nekim zaboravljenim zakonima, pisanima za sasvim druge okolnosti.
Na fakultetu u Ljubljani, gdje radim, moram pažljivo birati riječi pri obraćanju kolegicama kako ne bih izazvao dojam da ih objektiviziram. Subjektivno mi, međutim, nije drago što su ukinuli glavni muški WC u hodniku fakulteta i pretvorili ga u zajednički. Tako, ako već tamo odem, u istom sam prostoru u kojem studentice popravljaju šminku. Općenito, moram biti oprezan i sa studentima, jer me svake godine ocjenjuju kao pružatelja obrazovnih “usluga” – a kupac je uvijek u pravu.
Kada vikendom idem na tržnicu, osjećam se kao na šetalištu doma umirovljenika. To sam shvatio tek na trećem ovogodišnjem putovanju u Aziju, kada me je Ana osvijestila o tome što nam je najviše drugačije od doma: svugdje prisutna djeca i njihov smijeh. Tada sam nazvao poznanika u statističkom uredu i zamolio ga za podatak o prodaji pelena za djecu i za odrasle kod nas. Otprilike jednako.
Nakon svega što sam napisao, većina čitateljica i čitatelja vjerojatno će zaključiti da sam tvrdokorni tradicionalist. Međutim, nisam. U našoj obitelji ja sam taj koji ide u kupovinu, sudjelujem u kuhanju i pranju. Moja žena je sveučilišna profesorica, a učinit ću sve što mogu da moja kći postane samostalna, uspješna i zadovoljna žena. Isto tako, želim da moj sin izraste u samostalnog, uspješnog i zadovoljnog muškarca. Ne smetaju mi pripadnici LGBTQIAO+ zajednice, a moj je moto: živi i pusti živjeti. No, molim vas, dajte i meni i ostaloj većini identitetski “dosadnih” ljudi da živimo kako želimo. Stvari su otišle predaleko s kulturom otkazivanja (cancel culture) i probuđenosti (woke culture).
Dosta mi je svijeta u kojem književni izdavači zapošljavaju “čitatelje osjetljivosti” koji “čiste” i “ispravljaju” klasike poput Roalda Dahla (Charlie i tvornica čokolade), Hugha Loftinga (Priča o doktoru Dolittleu) i Marka Twaina (Pustolovine Huckleberryja Finna). Klasični filmovi poput Zameo ih vjetar nestaju iz opticaja, a neke epizode serija poput Fawlty Towers povlače se i ne prikazuju. Teško je zamisliti da bi danas javna televizija kao što je BBC snimila seriju poput Monty Pythona. Politička korektnost zamračila je javni prostor. Prosvjetiteljstvo, koje se rugalo svijetu (Erazmo Roterdamski i Pohvala ludosti, Jonathan Swift i Guliverova putovanja, Voltaire i Candide…), zamijenila je moderna u kojoj smo umirali od smijeha, a sada se vraćamo u neki novi mračni srednji vijek. Smiju se i rugaju samo djeca, a njih je kod nas sve manje. Stariji su skloni prigovaranju i izigravanju žrtve.
Ovo su sve razotkrili nedavni američki izbori. Na njima su se suprotstavili, najprije, starošću oslabljen i kognitivno upitan Joe Biden te demagoški autoritaran i ljudski primitivan Donald Trump. Dok su nas pratili ponižavajući i tužni prizori istrošenog starijeg gospodina koji se trudi, ali mu više ne ide, nakon neuspješnog atentata ostala nam je slika krvavog Trumpa s podignutom šakom u zraku, koja je samo naglasila njegovu tvrdokornost i otpor čovjeka mase. Ponovno proživljavamo svijet koji je španjolski filozof Ortega y Gasset prije manje od stotinu godina nazvao “pobuna masa”: ljudi koje je “pokvarila moć i ponos suvremenih medija”, bez smisla života i poštovanja prema bilo kakvim autoritetima i moralu, koji ponovno, kao u tridesetima prošlog stoljeća, ulaze u povijest pod svjetlima reflektora, bez znanja, ali s mnogo mišljenja i ideja, slijedeći demagoške vođe koji ruše sve pred sobom.
Demokratska stranka ostala je tri mjeseca prije izbora bez predsjedničkog kandidata koji je izabran na unutarnjim izborima. To je bio predsjednik Joe Biden. Kad je on odustao, Demokratska stranka nije demokratski izabrala novog kandidata, nego je vodstvo imenovalo potpredsjednicu Kamalu Harris. Ona je trebala potporu zvijezda kako bi se stvorio dojam da je odlična zamjena i da će na izborima biti bolja kandidatkinja od senilnog predsjednika. U stvarnosti, riječ je o bajci o carevim novim odorama koju su pričali profesionalni glumci. Demokratska stranka nije imala vremena za ozbiljnu izbornu strategiju. Ne možete u nekoliko tjedana napraviti kandidata: Kamala Harris nije ni smrdila ni mirisala, bila je bez boje i okusa. Stoga je sve što je ponavljala bilo samo suprotstavljanje Donaldu Trumpu i nada da će je spasiti žene. No, nisu je spasile. Nisu pomogli ni zvijezde iz svijeta zabave koje predstavlja Hollywood, bogati glazbenici i glumci koji putuju privatnim zrakoplovima i jahtama (Taylor Swift, Leonardo DiCaprio…) i propovijedaju o zelenoj tranziciji i potrebi za štednjom. Ako takvi javno podupru vladinog kandidata dok obični ljudi jedva spajaju kraj s krajem, samo mu škode.
Donald Trump je pobijedio na izborima, ali ne zato što je Demokratska stranka imala lošeg kandidata, što je istina, i to ne jednog, nego dvoje, niti zato što nije imala dobru predizbornu kampanju, iako ju nije imala. Donald Trump je pobijedio jer ga je izabrala tiha američka većina kojoj je dosta identitetskih ratova, otkazivanja i probuđenosti. Većini je dosta toga da stalno budu krivi za nešto i da se stalno moraju opravdavati. Sada su uzvratili udarac. Mandat koji su dali Trumpu kao predsjedniku i republikancima u oba doma američkog Kongresa, što će se uskoro odraziti i na sastav Vrhovnog suda, namijenjen je promjenama, iako bez jasnog smjera. Tiha većina je rekla da staro više ne može. Čak i loša nada bolja je od dobrog očaja. Živimo u zanimljivim vremenima.
I za kraj: kao bijeli, heteroseksualni, oženjeni i ne više baš mladi muškarac koji živi u tradicionalnoj obitelji sa ženom, sinom i kćeri, dosta mi je da budem dežurni krivac za svačiju glupost, lijenost i nesposobnost. Dosta mi je “pahuljica” tijekom cijele godine i hodanja po jajima. Sve što mogu reći onima kojima sve smeta jest: odrastite.
[*] Go Woke, Go Broke politički je slogan svih kojima su dosadile “pahuljice”. Najmanje dvije pjesme s tim naslovom osvojile su TikTok i Youtube. Prvu je generirala umjetna inteligencija (AI), a drugu je napisao reper Bezz Believe. Iz tekstova obje pjesme moguće je razumijeti zašto je pola Amerike glasalo za Trumpa.