Kada smo se Dejan i ja tek oženili, jako sam željela kuću na moru. Dejan uopće nije želio kuću na moru, ali je želio zadovoljnu ženu, pa je pristao. Tražeći idealno rješenje zamišljala sam samotne vale na Hvaru, kamene kućice na Korčuli, divan pogled na Lopud, pa čak i neku modernu kućicu u Pitvama. Naravno, kako to često biva, svi su ti planovi pali u vodu i mi smo, vrlo predvidivo, završili na Silbi. Otoku s kojeg sam desetak godina ranije pobjegla glavom bez obzira tvrdeći da to uopće nije mjesto za mene. Na Silbi, naime, kuću imaju i moji roditelji. Pravi klišej, znam.
Silba je mali otok u sjevernoj Dalmaciji, na krajnjem sjeverozapadu zadarskog arhipelaga. Na Silbi su automobili zabranjeni, more je nevjerojatno čisto, priroda je prekrasna i vlada apsolutni mir. Kao i svi otoci, pogotovo ovako nedostupni, istodobno je i čaroban i pomalo klaustrofobičan. Godinama je sa Silbe na kopno vozio samo jedan brod dnevno. Silba me naučila da i odmor može biti preintenzivan.
Kada sam bila tinejdžerica, čisto more i svježi inćuni s prolazećih koća nisu mi bili važni. Više su me zanimali živost i raznolika ponuda pa sam, čim sam bila dovoljno stara, pobjegla na već spomenute Hvar i Korčulu. Tamo sam se sretno odmarala od silbanskog mira sve do ranih tridesetih, kada su se stvari ponovno promijenile. S najavom obitelji i male djece, u potrazi za kućom na moru, sve osobine malog otoka bez automobila postale su jako zanimljive. Odjednom mi je mir postao najvažniji. Pomogla je i blizina mojih roditelja, uvijek spremnih za zabavljanje budućih unuka.
Tako smo se prije 23 godine Dejan i ja našli na Silbi, u neko poluzimsko doba. Jedva smo stigli do otoka i, zajedno s našim prijateljima arhitektima, prije samog zalaska sunca uspjeli pronaći kuću koju smo došli pogledati. Vrt pred nama bio je čaroban. Ogroman, zapušten, zarastao i prepun velikih borova. Kamena kuća iz 19. stoljeća bila je napola srušena. Uglavnom, ljubav na prvi pogled i odluka da je ta kuća najbolje rješenje za nas.
U priči ću preskočiti nekoliko godina i probati zaboraviti probleme gradnje na otoku na kojem nema automobila i na kojem sve košta više i traje dulje nego na kopnu. Probat ću zanemariti i to da svi ti prekrasni stari borovi znače masu problema te da dobronamjerni savjeti onih koji su mi govorili da ih srušim nisu bili bez razloga. Naravno, nisam ih poslušala, nego sam kupila još 50 borova i posadila ih po tom velikom, čarobnom terenu.
Nekoliko godina kasnije, sada s dvoje male djece koja su bezbrižno lutala po sigurnom otoku, kuća je bila više-manje obnovljena i udobna. Mir na Silbi i dalje je bio intenzivan, ali nama, umornim roditeljima, to je bilo divno. Moji su roditelji uskakali s čuvanjem, a onda smo svi zajedno navečer ispijali hladno bijelo vino. Lijepo. Dok je trajalo.
Ponovno nekoliko godina kasnije, djeca su već pomalo narasla, a mi više nismo bili toliko umorni. Duga ljeta u kojima se ništa ne događa postala su pomalo repetitivna. Isti dani, isti tjedni, iste godine. Silbanski mir postao je opresivan, a ja nemirna. Dejan ionako nikada nije razumio želju za čistim morem. Ideja odlaska sa Silbe bila mi je sve zanimljivija. Zaključila sam da je vrijeme za promjenu. I da možda treba razmisliti o prodaji kuće i odlasku na neko drugo mjesto.
Većina ljudi oko nas smatrala je da smo poludjeli. Silba je divna, naša kuća također, zašto smo tako nezajažljivi? Kamo bismo išli, kako bismo provodili ljeta, što na sve to kažu djeca? Ništa od toga nije me pokolebalo i s entuzijazmom sam se bacila u potragu. Više nisam gledala vale na Hvaru (preskupo), ni kuće na Korčuli (gužva). Sada sam razmišljala o nekoj litici uz more, bilo gdje od Istre do Dubrovnika, o novoj kući u kojoj ništa neće curiti, rušiti se ili biti stalno u kvaru. Neka mirna hacijenda, s malim bazenom i velikim pogledom. O, kako naivno od mene. Ta moja odlična ideja, u kojoj sam zamislila da našu kuću prodajemo skupo, a novu, zamišljenu gradimo jeftino, raspala se u prva dva dana. Osim što naša kuća na Silbi nikome ne vrijedi koliko nama, terena kakve sam zamislila jednostavno nema. Kada bi ih nekim čudom i bilo, cijene bi bile astronomske.
Za malu ilustraciju, u jednom od naleta želje za promjenom, uputili smo se u shopping na kopno. Našla sam tri potencijalne mogućnosti, jednu kuću i dva terena. Kuća koju smo prvu krenuli pogledati nalazila se na zadarskom poluotoku. Predivna, oronula stara vila (ne znam što mi je bilo na pameti, od oronule stare kuće upravo sam i bježala). U stvarnosti, kuća je doista bila vila, i to vrlo oronula, no okruženje je bilo kombinacija smetlišta i ratišta. Promašaj.
Sljedeći pokušaj bio je teren na kopnu, s pogledom na Pag. Ni blizu mojoj zamišljenoj litici, ali na fotografijama jako velik teren uz more, ponovno okružen borovima (nikako da naučim). Kada smo tamo stigli, mislila sam da se prodavač šali. Između dva divlja parkinga nalazio se teren višestruko manji nego što je pisalo u oglasu. Kvadratić zemlje koji je talentirani fotograf uspio prikazati kao ozbiljan komad obale. Cijena blizu onoga što bih platila za svoju zamišljenu liticu. Drugi promašaj.
Malo razočarani, ali još uvijek puni entuzijazma, uputili smo se u Istru. Tko ne bi volio Istru, mislila sam. Ona je sigurno prepuna ogromnih terena na litici, s pogledom na more. U ovoj točki priče već me žalite, zar ne? Nakon duge vožnje, u kojoj je posljednjih 15 kilometara trajalo 60 minuta, stigli smo do terena iznad Mošćeničke Drage. Teren je bio velik. I nedostupan, osim preko tri ili četiri susjeda. I bez puta. I bez struje. I bez vode. I bez pogleda. No, kao i prethodne dvije sjajne nekretnine, bio je skup. Treći potpuni promašaj.
Nakon svega otišli smo na finu večeru, popili butelju vina i shvatili koliko je posebna naša kućica na Silbi.
Kada smo se vratili na otok, tišina je bila divna. Odmor od automobila također. Nije mi smetalo što na otoku nema vode (pa to je sve dio izvornog doživljaja). Nije mi smetalo što ima samo jedan katamaran na dan (pa tako se izbjegavaju horde dnevnih turista). Nije mi smetalo čak ni što su svi dani isti (pa to je jedini način da se do kraja odmorimo). Odlučili smo da nikada nećemo otići s našeg divnog otoka.
I još jednom, par godina kasnije, umorni od problema sa septičkom jamom, cisternom, vlagom, žbukom, strujom, vrtom i nizom drugih stvari, kao da imamo amneziju i kao da smo zaboravili gore opisanu avanturu, odlučili smo da je sada stvarno dosta i da je vrijeme za promjenu. Ponovno su nas svi pitali što ćemo, kamo ćemo, zašto ćemo. Više nisam imala iluzije o hacijendi, sada sam nekako zamišljala da putujemo po svijetu. Pa ne moramo baš svako ljeto provoditi na Jadranu.
Ovoga puta od smiješnih iluzija spasila su me moja djeca. Oboje već veliki, zaljubljenici u Silbu, izjavili su da je njima ovo najdraži oblik ljetovanja. Dejan, koji nikada nije bio pretjerani obožavatelj otoka, također je odjednom zaključio da mu je, za sada, tu dobro. Što mi je na kraju preostalo nego da se i ja prepustim čistom moru, finoj ribi i kičastoj razglednici zvanoj Silba.
Svako toliko, posebno kada se nešto pokvari i shvatim koliko košta popravak, odlučim da mi je dosta stare kuće i pustog otoka, ali onda me nešto ipak podsjeti koliko je ovdje lijepo. A za dane kada to zaboravim, imam podsjetnik u ovom tekstu.
