Primila sam nedavno neke pohvale. Stigle su s raznih strana, vezano za razne stvari – i od poznatih, ali i nepoznatih odnosno od ljudi koje znam tek virtualno. Bilo je i nekih pohvala koje su mi zvučale pretjerano poput izjave kako imam neprikosnoveni intelekt. Mogli bismo sad proći kroz sve te rečenice pa razdvojiti što su pogrešne pretpostavke, što ulizivanje iz skrivenih namjera, a što iskreno izražavanje pozitivnih misli. Recimo da sam razlučila iskrene izjave, ali i dalje s njima imam problem. I dalje mi zvuče previše; too much for me!
Pohvale čine da se osjećam nelagodno. I ne glumim sada lažnu skromnost. Naprosto na to nisam navikla. Kroz život ste možda i vi naučili – a pogotovo ako ste bili okruženi starijim generacijama ili živjeli s onima koji su rođeni tijekom ili čak prije Drugog svjetskog rata – pohvala je grijeh i treba ju izbjegavati. Pohvala je stvorila osjećaj da će se poslije nje nešto loše dogoditi. Nemoj ga hvaliti, pokvarit će se. Zato neki, kad ih pitate kako su, odgovore: „Da kucnem o drvo, dobro je“. Jer ako kažu da je dobro, a nisu se osigurali kucanjem o drvo, zacijelo će se nešto loše dogoditi.
Jeste li ikada doživjeli da stariji ljudi maloj bebi kažu kako je ružna? To je stoga da ju ne ureknu ako kažu da je lijepa i slatka. Jer – pravilo života kaže – sve ima određenu dinamiku: nakon lijepog može doći samo ružno. Kad nam je dobro, možemo očekivati poslije toga samo nešto loše. Nikako ne nešto neutralno, a pogotovo ne veću mjeru nečeg lijepog. Ako sja sunce, bome uskoro će kiša, a kad pada, onda uživamo u sigurnoj zoni gunđajući na kišu. Naprosto je prirodnobiti negativan, zar ne?
I tako sam ja, eto, uplašena kad me krenu hvaliti. Navikla sam na neutralne do negativne izjave stoga me nemojte hvaliti jer ne znam kako onda uklopiti te lijepe riječi u svoje iskustvo života. Generacije koje su smatrale lijepe riječi velikim zlom možda su u nas odgojem usadile osjećaj da nam kritika bude prirodnija od pohvale. Ali što ako oni to nisu svjesno radili? Krivimo svoje roditelje od kojih smo znali čuti pregršt prijekora, a premalo pohvala i bodrenja. Možda su i oni žrtve grubih okolnosti u kojima su odgajani, a iza izbjegavanja nježnosti stoji najobičniji praznovjerni strah. Tko zna koliko je tih drevnih strahova još uvijek u nama.
Naravno, kad čujete pokudu, teško je uzeti u tom trenutku u obzir svu antropologiju i povijest naroda. Ne razmišljamo tad o odgojnim obrascima i teškim vremenima u kojima su ti ljudi odrastali, već samo osjećamo emocionalnu povredu. No, brzo se od nje oporavljamo jer smo na prigovore navikli, dok nas ono lijepo zbunjuje do te mjere da postane, eto, kolumna koju upravo čitate. Čak padam u napast pomisliti kako su upravo pokude podstrek – pogonsko gorivo!
Nedavno sam položila vozački ispit. Dugo sam odugovlačila s tim, mislila sam da neću uspjeti i da je to u mojim godinama teško. Refleksi su sporiji, a strepnja veća. Ipak sam se usudila, startajući s predrasudama prema samoj sebi. Kao za inat, moj je instruktor vožnje bio blag i strpljiv. Vrlo brzo sam shvatila da mu je takva narav i da neće koristiti pedagoške metode na koje sam navikla. Budući da smo vršnjaci, rekla sam mu uskoro iznervirana tom njegovom taktičnošću: „Previše si blag, počni me vrijeđati; kad krivo skrenem reci kako sam glupa, tako sam navikla!“ Naravno da se čovjek na to samo nasmijao i odbacio takve gluposti i pokušaje dramatizacije, no ja sam poslije tvrdila da bih bila mjesec dana prije gotova da je bio strog. Jer tako se postižu rezultati. Nema ništa od mekanog pristupa.
Kad mi je instruktor rekao da je druga polaznica odavno već položila, a počele smo u isto vrijeme, naravno da sam posumnjala u svoje sposobnosti. A kad mi je rekao da je učila vožnju kod njegovog oca, koji je stroži, sam je sebi skočio u usta! Imala sam napokon čvrst argument da sam u pravu! Kako uz blag pristup možeš postići bilo kakve rezultate? Trebala sam i ja dogovoriti vožnju kod starog!
Došao je i taj dan mojeg testiranja. Svojim opuštenim pristupom moj me instruktor psihički pripremio za ispit. Ja sam smireno odvozila traženu rutu, ispitivač je bio stariji i strog čovjek. Na kraju vožnje – kad mi je rečeno da sam položila – tražio je moju osobnu iskaznicu kako bi unio neke podatke u dokumentaciju. Potom mi je polako vraćao osobnu, i vrlo ozbiljnim i oštrim tonom rekao da pod hitno moram zamijeniti dokument. Malo sam ustuknula, nisam znala o čemu je riječ. Svi smo se uozbiljili, tišina i napetost u automobilu trajale su nekoliko trenutaka, a potom je ispitivač rekao: „Zbog fotografije. Puno ste ljepši u stvarnosti.“
Sve moje teorije o negativi pale su u vodu. Kompliment mi je godio. I ispostavilo se da je upravo blagost mojeg instruktora dala rezultate. Moja navika da slušam pokude nije pravilo po kojem trebamo živjeti i raditi. Prije bih rekla da su negativne riječi ustvari samo anomalije na koje smo se navikli, ali nikad toliko da nam budu ugodne. Spuštam gard i prihvaćam balans. Ako i dolazi kiša nakon sunca, odlučujem prvo malo na tom suncu osjećati ugodu i napuniti se toplinom. Možda ipak kritike nisu moje pogonsko gorivo. Samo sam se zavaravala.