Na društvenim sam mrežama nedavno primijetila jedan zanimljiv trend. Influenceri koji su mojih godina odjednom romantiziraju odrastanje u 90-ima, predstavljajući ga kao najljepše doba – “doba prije interneta”. Neki čak odlaze toliko daleko da svoje flat screen televizore zamjenjuju starim katodnim uređajima i video rekorderima kako bi svojoj djeci pružili dašak vlastitog djetinjstva. Iako mi se to čini potpuno suludo, jer zašto bih novu tehnologiju koja radi savršeno mijenjala manjkavom starom, odlučila sam se prisjetiti kako je zaista bilo odrastati u 90-ima.
1. Beskrajna igra vani i samostalnost
Kada se prisjećam svog djetinjstva, sjećam se isključivo scena izvan kuće, jer smo mi stalno bili vani – i to sami. Uopće se ne sjećam kada je postalo normalno da vani šećem bez ikakvog nadzora, ali čini mi se da je to bilo poprilično rano. Ne sjećam se da su me roditelji pratili u školu ijedan dan, osim prvog dana prvog razreda. Kada bi škola završila, doma sam bila sama, sama sam si uzela nešto za jesti i čekala da se roditelji vrate s posla. Bio je samo jedan dječak kojeg su roditelji još neko vrijeme pratili u školu i mi smo se tome svi rugali (nije lijepo, znam), dok danas većina djece u školu ide u pratnji (i sama sam kćer pustila da ide u školu sama tek s 9 godina).
Kad se prisjetim te igre vani, to ne znači nužno da sam uvijek bila s prijateljima. Bilo je skroz normalno lutati po kvartu sama, rolati se oko zgrade, puštati papirnate brodice da plove u lokvi i tako se zabavljati satima. Tu i tamo bismo pozvonili na portafon da nam mama spusti kruh s Nutellom, a nakon te slasne energetske bombe nastavili igru vani “do mraka”. Nikada se nisam ničega bojala jer sam imala starijeg brata koji je bio prvak u judu i uspješno je rješavao sve moje probleme. Da, u 90-ima je bilo normalno da nečiji stariji brat malo preodgoji lokalnog nasilnika, a danas bi takvo nešto zasigurno završilo na sudu i prijavom pravobraniteljici za djecu.
2. Crtići prije dnevnika i Beverly Hills nedjeljom
Često znam svojoj djeci pričati kako, dok sam ja bila mala, nismo mogli birati crtić koji ćemo gledati, nego smo gledali ono što je bilo na TV-u – i to deset minuta na dan. Svi smo gledali isto i nitko se nije svađao oko daljinskog jer to nije imalo smisla kad su nam bila dostupna ravno tri programa. Kasnije, u kasnim 90-ima, naš se svijet proširio i epitom luksuza postalo je ako si si pokraj prozora na zgradi montirao satelitski tanjur. Ja sam bila jedna od tih sretnika pa sam dobila Cartoon Network, ekspresno naučila engleski i uživala u potpuno neprimjerenom sadržaju koji se tamo servirao (sjećate se Cow and Chicken?).
Jedna od najljepših uspomena bila mi je kad bi se cijela obitelj nedjeljom okupila oko televizora i gledali bismo Beverly Hills. Osim prilično velike zaljubljenosti u Dylana i posljedične želje da postanem Kelly, u seriji sam se prvi put susrela s tinejdžerskim problemima, ljubavima i razmiricama – i u tome sam beskrajno uživala. Danas imamo sličan ritual s najstarijom kćeri te suprug i ja svaku večer s njom gledamo jednu epizodu neke serije za mlade. I moram priznati da mi, u današnje doba nasilja i horora, savršeno odgovara pustiti mozak na pašu uz sadržaj namijenjen desetogodišnjacima i nasmijati se nevinim budalaštinama u koje upadaju glavni likovi.
3. Na more bez klime
Koliko god prethodne dvije točke zvučale nostalgično i pomalo simpatično, nitko me neće uvjeriti da mi ovaj dio devedesetih nedostaje. Moji su roditelji (poprilično mazohistički) obožavali ljetovati u Cavtatu. Cavtat, pokraj Dubrovnika. Dakle, vjerojatno najdalje mjesto od Zagreba koje su mogli izabrati. Na more se kretalo u tri ujutro kako bi se barem malo izbjeglo sunce. Roditelji bi sve utovarili u auto, a potom i nas – u polusnu i još uvijek u pidžamama. Brat je bio veći pa je spavao preko zadnjeg sjedala, a ja sam bila mala pa sam spavala ispod vjetrobranskog stakla.
Kao mama u današnje doba, koja je za svoje troje djece kupila jedno 17 autosjedalica prilagođenih kilaži, visini, kognitivnom statusu, horoskopskom znaku i vremenskoj prognozi, potpuno mi je nezamislivo da smo putovali u tako nesigurnim uvjetima – ne samo bez sjedala, nego i bez pojaseva. Otraga se uvijek drndala i frižider-torba sa sendvičima, čajem i vrećicama za… pa znate već, jer nije bilo autoputa pa bi nam od zavoja barem jednom na putovanju postalo muka. Sve je to išlo u rok službe – na odredište smo stigli promućkanih želudaca i s prvim stupnjem sunčanice, ali svejedno sretni i uzbuđeni. I prvo što smo napravili bilo je – skinuti se i baciti u more, a ne tražiti punjač za tablet.
4. Dial-up internet
Pred kraj devedesetih došao je i on – internet. Iako se svi sjećamo tog dial-up zvuka tijekom kojeg smo izmolili jedno šest Zdravomarija i poklonili se svim svecima u nadi da će spajanje uspjeti, postojao je i jedan korak prije. To je bilo vrijeme kada još nismo imali internet kod kuće pa smo subotom išli kod tate na posao i u njegovom uredu upoznavali čari chat roomova. Danas toliko pazimo na sigurnost interneta, dok tada za to nije mario baš nitko, pa sam sigurna da sam desecima potpunih neznanaca rekla gdje živim i ostale podatke s osobne iskaznice. Očito nisam bila materijal za otmicu pa danas, srećom, možete uživati u mojim tekstovima (hvala, neznanci s interneta!).
Osim nesigurnih chat roomova, glavna fora bila je pretraživati slike mačaka ili psića, potom ih isprintati i pokazivati prijateljicama, pritom se osjećajući kao Richie Rich iz istoimenog filma. Početkom novog milenija napokon smo dobili i internet kod kuće, koji se kupovao na CD-u na kiosku i imao određen broj minuta. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se snašla moja djeca kad bih ih samo na sat vremena stavila u to vrijeme – vrijeme u kojem se jedna slika učitavala do pola deset minuta i to je bio dovoljan uspjeh za taj dan.
5. Neograničeni šećer i plastika
U prvoj sam točki već spomenula Nutellu i sigurna sam da se barem 50 % čitatelja zagrcnulo od užasa, jer Nutella je čisti šećer, a da ne spominjemo palmino ulje. U 90-ima to nikoga nije bilo briga. Brat i ja smo svaki dan nakon ručka pojeli cijelu čokoladu, što mi je danas nezamislivo, dok djeci čokoladu dajem u mikro dozama, a u svaki obrok potajno trpam namirnice sa superfood popisa. Današnja će djeca prije prepoznati kvinoju i avokado nego šećerni vodeni sladoled, a njihove nježne ručice igrat će se isključivo ekološki proizvedenim, drvenim Montessori igračkama, a nikako (pauza za šok) plastikom.
Kao mala imala sam punu sobu plastičnih igračaka. Moja je soba bila crvena i nikoga nije bilo briga je li to “estetski” ili nije. Zapravo, svi smo imali tu istu crvenu sobu. Mama mi je rekla da je to bila jedina lijepa soba koja se tada mogla kupiti, dok danas imamo toliko neograničen izbor da mi se planiranje dječjih soba čini kao izrazito zamoran i težak zadatak.
Jesu li 90-e bile čarobne? Jesu. Jesu li bile jednostavnije? Možda. Ali prije nego što izbacimo Wi-Fi, vratimo katodne televizore i djecu pošaljemo van bez nadzora do mraka, možda se ipak možemo složiti u jednom – najljepše je bilo to što tada nismo znali bolje. A danas, kad znamo, slobodno ću romantizirati uspomene… ali klimu, autosjedalice i brzi internet – to ću ipak rado zadržati.