Tijekom mog djetinjstva uvijek sam bila pomalo zavidna ljudima koji imaju velike obitelji. Moja je obitelj, naime, bila vrlo mala – osim nas četvero (mama, tata, brat i ja), imala sam jednog strica, jednu tetu, jednog bratića i jednu sestričnu, dva seta baka i djedova, i to je bilo to. Kroz život se dogodilo da su se moji roditelji rastali, a ja sam u kasnim tinejdžerskim godinama dobila još jednu – u Nizozemskoj to lijepo nazivaju – bonus obitelj. I to je zaista bio bonus! Davne 1998. nije baš bilo sasvim normalno imati rastavljene roditelje, pa je cijela priča bila obavijena velom tajne i srama, što je bilo nametnuto i mojim roditeljima i meni i bratu. Danas mi je žao što je bilo tako, ali tada nitko nije znao bolje.
Još je zanimljivije bilo ono što se dogodilo nakon nekoliko godina. Moj je tata upoznao ženu za koju se nešto kasnije i oženio te dobio još dvoje djece, mog brata i sestru. Ono što je u cijeloj priči “nevjerojatno” jest da smo moj brat i ja to prihvatili sasvim normalno i otvorenih srca. Toliko sam puta susrela kojekakve „dobronamjerne” tete, vršnjakinje mojih roditelja, kojima nije bilo jasno zašto iz dna duše ne mrzim novu suprugu mog tate i zašto nisam ljubomorna na „novu” djecu, dok je meni bilo kristalno jasno. Također je bilo neobično što su se moja mama i supruga mog tate isto sasvim dobro slagale i nitko nikome nije zamjerao baš ništa. Razvod nikome nije donio sreću, a nakon njega moj je tata bio sam i usamljen. Sjećam se kad je upoznao svoju ženu (koja će ovo sigurno čitati u suzama, pa ću probati biti što manje patetična), vozili smo se u autu, a na stražnjem sjedalu bila je hrpa vrećica iz dućana s odjećom. Pitala sam ga što se događa, a on je veselo odgovorio da ide na spoj. Očito je taj spoj bio toliko bitan da je poželio promijeniti kompletan stil odijevanja u jednom danu i – očito je bilo učinkovito. 😊
Nakon toga moj tata više nikad nije bio usamljen. Silno je volio djecu, pa ne čudi što je s veseljem u njihov život ušlo još dvoje. Zapravo, ne u njihov – u naš. Ja sam iskreno bila toliko opsjednuta činjenicom da ću dobiti malog brata da sam tim gnjavila cijeli srednjoškolski razred, toliko da je jedan moj prijatelj za priredbu na kojoj sam pjevala napravio transparent „Anja ima polubrata”. Danas ga više ne zovem tako – oni su moj brat i sestra, a „polu” je stvarno nepotreban dodatak.
U međuvremenu se dogodio život i, long story short, preselili smo se u Nizozemsku, a moja nam se „bonus” sestra pridružila dvije godine kasnije kada je došla na studij u Tilburg, grad 15 minuta udaljen od mjesta u kojem živimo. Tri godine uvijek je bila dobrodošla za našim stolom, prihvatili smo je kao jedno naše dijete, iako mi je zaista potpuno jasno da je u Nizozemsku došlo dijete, ali sada je tu jedna predivna mlada žena. Jučer je stala ispred znaka Tilburg University i diplomsku kapu bacila visoko u zrak. Srce mi se napunilo srećom, a oči suzama dok sam gledala njezinu majku kako puca od ponosa. Neobičan je taj osjećaj kada za nju osjećaš kao da si joj pola mama, a pola sestra, a njezina ti je majka malo pomajka, malo prijateljica, a malo dijelite iste uspjehe njezine djece. To svakako nije klasičan setup obitelji niti osjećaj s kojim dolazi priručnik, ali je nešto što je moj život neobično obogatilo. Isto kao što osjećam da je obitelj bratove supruge, s kojom je u vezi otkad sam ja imala 13 godina, i moja obitelj, tako je i ova moja bonus obitelj uvijek moja „prava” obitelj, iako onoga zbog kojeg smo obitelj više nema.
Danas, kad pogledam svoju obitelj, shvaćam da je ispalo upravo suprotno od onoga čega sam se kao dijete bojala – umjesto da je razvod moju obitelj smanjio, nekako ju je proširio. Dobila sam brata i sestru, još jednu „bonus” mamu i cijeli jedan novi krug ljudi koje nikada ne bih imala da se neke stvari u životu nisu dogodile baš onako kako jesu.
I zato je ova moja bonus obitelj za mene oduvijek bila prava obitelj. Ne zato što nas povezuje papir ili prezime, nego zato što smo se, nekako, izabrali. Jer vrlo lako smo se mogli i ne izabrati i biti dva seta braće i sestara koji se nikada ne vide, zamjerajući jedni drugima okolnosti na koje nitko od nas nije imao nikakvog utjecaja. A možda je upravo ovo jedan od najljepših načina na koji obitelj može nastati – sasvim neplanirano, pomalo neobično i potpuno izvan svih pravila.