Fašisti su danas posvuda. Kod kuće i u svijetu. Ako je suditi po političkim prepirkama, toliko ih je da za druga politička uvjerenja jedva ostaje mjesta. Fašisti su desničari, ali slušamo i o lijevom fašizmu. Pa o liberalnom, neoliberalnom, zelenom i zdravstvenom. U Sloveniji i Hrvatskoj za svaki slučaj imamo u pričuvi i komuniste. Ako protivnika ne možemo ugurati u jednu povijesnu uniformu, isprobamo mu drugu. No ako su svi fašisti, tko je onda uopće fašist?
Takve su oznake praktične. Umjesto dugog objašnjavanja što s nekom politikom nije u redu, izgovorimo samo jednu riječ. Naši kimaju, protivnici se uzrujaju. Svi znaju tko je na kojoj strani. Politička komunikacija odradi svoje. Pitanje je samo jesmo li pritom išta razumjeli.
Francuska politologinja Marlène Laruelle objavila je 2021. knjigu Is Russia Fascist? Unraveling Propaganda East and West. Uz pitanje je li Rusija fašistička, u njoj se bavi i političkom moći te oznake. Optužba za fašizam može djelovati kao strateški narativ: priča kojom politički akteri objašnjavaju svijet, opravdavaju svoje postupke i diskreditiraju protivnike. Rusija se predstavlja kao nasljednica pobjede nad nacizmom, dok njezini kritičari u njoj prepoznaju upravo fašistička obilježja.
Knjiga je objavljena prije opsežne ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. Autoričine tadašnje ocjene ruskog režima zato ne možemo jednostavno prenijeti u sadašnjost. No pitanje što činimo kada nekoga označimo fašistom ostaje ključno. I mnogo bliže kući.
Kad oznaka zamijeni argument
Najprije nekoliko razlika. Autoritarnost sama po sebi još nije fašizam. Kao ni nacionalizam, populizam ili konzervativizam. Te se pojave mogu povezivati s fašizmom, ali zato još nisu njegovi sinonimi. Za prepoznavanje fašizma važan je splet radikalnog nacionalizma, mita o nacionalnom preporodu, ukidanja političkog pluralizma, kulta vođe, masovne mobilizacije i veličanja nasilja nad navodnim neprijateljima naroda.
Preciznost pritom nije akademsko cjepidlačenje. Liječniku koji bi svaku bolest nazivao rakom ne bismo vjerovali. U političkim dijagnozama, međutim, takvu površnost često nagrađujemo. Što je oznaka teža, govornik nam se čini odlučnijim. Kao da je oštrina riječi već dokaz ispravnosti prosudbe.
Oznaka fašist ima posebnu moć jer sa sobom donosi i uputu za postupanje. S konzervativcem ili socijalistom možemo se prepirati, pregovarati i dogovarati. Kada nekoga proglasimo fašistom, poručujemo da je prešao granicu legitimnog političkog prostora. Više nije samo protivnik kojega želimo pobijediti na izborima. Postaje neprijatelj protiv kojega bi trebala biti dopuštena drukčija sredstva.
SF–SN, smrt fašizmu, sloboda narodu. Zato je važno je li oznaka utemeljena. Ako jest, upozorava nas na opasnost. Ako nije, može pridonijeti njezinu stvaranju.
Putinova „denacifikacija” Ukrajine jasno pokazuje taj mehanizam. Njome se agresorski rat može prikazati kao nastavak borbe protiv nacizma. U takvoj priči napadač postaje osloboditelj, a napadnuti nasljednik povijesnog zla. Riječ obavlja moralni posao koji činjenice ne mogu. Povijesna zasluga pobjede nad nacizmom trebala bi postati dopuštenje za postupanje u sadašnjosti.
No zasluge se ne mogu tako naslijediti. Država koja se poziva na antifašizam time još ne postaje pravedna. Kao što ni čovjek ne postaje demokrat zato što mu je djed bio na pravoj strani povijesti.
Prošlost na današnjoj fronti
Da bismo to razumjeli, ne moramo ići u Moskvu. U Sloveniji i Hrvatskoj Drugi svjetski rat redovito mobiliziramo za potrebe dnevne politike. Partizani i domobrani, ustaše i komunisti, revolucija i kolaboracija, oslobođenje i poslijeratni pokolji. Prošlost je puna boli koja zaslužuje ozbiljno razmatranje. Politička upotreba te boli, međutim, često služi mnogo svakodnevnijim potrebama.
Političara iz 2026. simbolično premjestimo u 1943., a zatim od njega tražimo da odgovara za pripisano mu povijesno srodstvo. Njegov prijedlog za zdravstvo ili poreze postaje manje važan od toga kamo smo svrstali njegove pretke. Ponekad stvarne, često zamišljene. Time si uštedimo mnogo posla. Ne moramo pročitati prijedlog, provjeriti podatke ni priznati da je protivnik u nečemu u pravu. Dovoljno je znati čiji je.
Sličnost takvog načina diskreditiranja ne znači da su povijesni pokreti, njihovi ciljevi i zločini jednaki. Znači da današnjeg čovjeka ne možemo pošteno prosuđivati samo prema povijesnoj kategoriji u koju smo ga gurnuli. Odgovoran je za svoje stavove i postupke. I za opravdavanje prošlih zločina, kada to čini. No optužba se mora temeljiti na onome što doista govori i čini.
Posebno je ustrajna borba za vlasništvo nad antifašizmom. Otpor fašizmu i nacizmu ima povijesnu vrijednost koju poslijeratni zločini ne brišu. Jednako tako, taj otpor ne briše zločine počinjene u ime revolucije. Obje tvrdnje možemo prihvatiti istodobno. Za to moramo biti sposobni moralna mjerila ne prilagođavati svojim političkim simpatijama.
Antifašizam može biti zajedničko demokratsko opredjeljenje. Kada postane stranačko vlasništvo, pretvara se u potvrdu unaprijed zajamčene nedužnosti. Naši su dobri jer su naši. Njihovi su opasni već po podrijetlu.
No iz zloupotrebe riječi ne proizlazi da je pojava nestala. Neofašističke i neonacističke skupine postoje, i kod nas. Nacistički pozdravi, veličanje rasne nadmoći i prijetnje nasiljem nad manjinama nisu tek politički stavovi koji nam se ne sviđaju. Razlog su za jasno imenovanje i odlučan odgovor. Upravo zbog njih potreban nam je precizan politički jezik.
Preširokim razbacivanjem riječju fašizam možemo postići upravo suprotno od onoga što želimo. Ako njome označavamo i uobičajene političke sporove, nepopularne mjere i konzervativne stavove, fašizam postupno gubi svoju povijesnu težinu. Ako je ono što svakodnevno gledamo fašizam, onda očito nije toliko strašan. Umjesto da oznakom razotkrijemo opasnost, činimo je prihvatljivim dijelom svakodnevice.
Odatle je samo korak do toga da fašist postane privlačan buntovnički identitet. Slično tome, oznaka komunist, prilijepljena svakome tko zagovara više poreze ili snažnije javno zdravstvo, može postati značka prkosa. Ono što jedni upotrebljavaju kao uvredu, drugi mogu prihvatiti kao odlikovanje. Povijesni sadržaji blijede, ostaje užitak provociranja.
Tako možemo dobiti novu generaciju buntovnika bez razloga koji razloge posuđuju iz najkrvavijih poglavlja prošlosti. Jedni bi napadali i protjerivali nepalske dostavljače Wolta, drugi bi bajunetama gurali kapitaliste u more. Za svoje nezadovoljstvo pronalaze skupinu ljudi na kojoj bi smjeli iskaliti bijes. Nasilje u takvim fantazijama dobiva privlačnost hrabrosti, a žrtve postaju apstraktni predstavnici svega omraženog.
Zato je važno prepoznati i imenovati fašizam kada se pojavi. I upravo zato njime ne smijemo nazivati sve što ne volimo. Riječ koja znači sve naposljetku više ni na što ne upozorava.
Moć imenovanja
U komunikaciji odavno znamo koliko je važna moć određivanja dnevnog reda: tko utječe na to o čemu govorimo, utječe i na to čemu posvećujemo pozornost. S njom je usko povezana moć uokvirivanja, određivanja značenja. Hoćemo li neku mjeru shvatiti kao zaštitu ili represiju? Prosvjed kao demokratsko pravo ili napad na državu? Protivnika kao suparnika ili izdajnika?
To nije novi izum digitalnog doba. No danas se takve oznake mogu širiti brže i uz manje prostora za objašnjavanje. „Fašist” stane u naslov, objavu i komentar. Objašnjenje zašto je neko postupanje autoritarno, ali ga zato još ne možemo proglasiti fašističkim, zahtijeva nešto više strpljenja. I od autora i od čitatelja.
I sami u tome sudjelujemo. Dijelimo oznake koje nas vesele jer potvrđuju naša uvjerenja o drugima. Preciznost očekujemo ponajprije kada netko označava nas. Kad je riječ o našim protivnicima, zadovoljni smo već dobrim pogotkom. Tako možemo izgubiti sposobnost razlikovanja upravo onda kada nam je najpotrebnija. Ako je svako ograničenje fašizam, kako ćemo nazvati organizirano političko nasilje? Ako je svaki konzervativac fašist, kako ćemo upozoriti na pokret koji doista želi ukinuti demokraciju? Prečesto oglašavanje alarma nauči ljude da se na njega ne obaziru.
Fašizam zato treba precizno imenovati. Njegove stvarne zagovornike treba prepoznati i kada nastupaju u uglađenom ruhu i sami se odlučno protive toj oznaci. Jednako odlučno moramo odbaciti naviku da je upotrebljavamo umjesto argumenta. Pitanje „Tko su danas fašisti?” stoga ostaje potrebno. Uz njega, međutim, ide još jedno: na temelju čega to tvrdimo?
Najveća pobjeda propagande nastupa kada više ne moramo reći što je čovjek učinio. Dovoljno je reći što je. Odatle do uvjerenja da znamo i što mu smijemo učiniti vodi opasno kratak put.