Čitala sam nedavno da je napravljen film „Odiseja“. Nisam ga gledala, ali sam vidjela na društvenim mrežama da su ljudi najviše komentirali glumicu koja glumi Helenu, i izgledom predstavlja odmak od kanona. No, meni je kao nekadašnjoj čitateljici Homerovog djela upalo u oko to da redatelj nije napravio tektonsku, već samo kozmetičku reinterpretaciju u kojoj Penelopa i dalje čeka kod kuće. Za mene bi puno intrigantnije bilo da je Odiseju pretvorio u Penelopino putovanje, dok ju Odisej doma čeka i kuha čušpajz od kelja.
Onda zamišljam drugu opciju: da Odisej ide na put i vraća se kao napaćeni heroj, ali ga Penelopa nije čekala, nego je otišla sama na put, negdje drugdje. Onda postoji i treća varijanta: zajedno odlaze i prolaze kroz sve te Scile i Haribde i na kraju se ne vrate odnosno on se vrati, a ona ostane jer se zaljubila u drugoga. Postoji toliko scenarija koji bi zaintrigirali maštu današnje publike, ali ja nisam filmski kritičar. U svakom slučaju, meni kao ženskoj osobi je najzanimljivija svaka varijanta u kojoj Penelopa izlazi iz narativa uzvišene paćenice.
Scenarij u kojem Penelopa odlazi sama na putovanje je izgleda trenutačno u modi. Čitam na blogovima i portalima i na društvenim mrežama o posebnosti 21. stoljeća, a to je da žene putuju same. To je kuriozitet, znate. Žene se ohrabruje da same odlaze na putovanja, a mnoge o tome govore kao o velikoj posebnosti za koju su se morale izboriti. I tu dolazimo do ključne točke: nešto što bi trebalo biti sasvim normalno još uvijek se predstavlja kao iznimka. Samostalno putovanje je za mene normalna stvar. Vjerujem da je dobro da žena provede neko vrijeme sama sa sobom. Ako muškarac može ići sam, može i žena. No, ako ja to moram reći u članku kao neku posebnost, pitam se jesmo li mi išta naučili od perioda nastanka Odiseje u kojem se podrazumijeva da Penelopa ostaje doma. Muškarac putuje, to je dakle standard, a onda prolaze stotine, tisuće godina i dolazimo u 2026. kad se ženino samostalno putovanje obilježava kao kuriozitet. Zašto? Jer očito još uvijek postoji referentna točka u kojoj žena ne ide nikud ako je prava Penelopa.
Prebacit ću stvar u drugo područje. Zamislimo nešto što je ženama odavno zakonom zagarantirano i što se odavno provodi u praksi. Na primjer, nošenje hlača. Kako biste reagirali kad bih ja na svojem vlogu objašnjavala ženama kako ja nosim hlače? „Čujte, ja imam pravo na hlače, ako nose muškarci, nosim i ja. Žene, nosite hlače, probajte, to je vaše pravo.“ Blijedo biste me gledali, pomislili biste iz koje sam ja to spilje izašla kad čitav ženski svijet nosi hlače već odavno. To znači da smo hlače na ženi prihvatili kao nešto normalno. Bila sam jedno vrijeme dijelom društvene skupine koja je iz vjerskih razloga preporučivala nošenje suknji. Neke nisu o tome puno pričale, samo su došle u hlačama. Tako i ja, naprosto putujem sama ako trebam i želim i ne pričam baš o tome jer to je moj put. Na kraju krajeva, neke žene vole i suknje i haljine, a neke ne vole putovati same. Neke uopće ne vole putovati. Ne moram nikome ništa objašnjavati, samo živim svoj život.
Meni ne treba nitko reći da je normalno samostalno putovanje jedne žene. Ne treba me nitko učiti kako se to radi, a pogotovo mi ne treba trend. U jednom periodu svog života često sam na razna mjesta odlazila sama – u šetnje, na kolač, na pizzu. Sama sa sobom. Onda sam sjela na vlak i otputovala u najbliži grad, malo prošetala, fotografirala, vratila se. Jednom sam tako sjela na autobus i otišla u Zagreb. Bio je kišni dan, tamo sam na laptopu radila u biblioteci dok nije prestalo kišiti, pa sam otišla u restoran na ručak (isto sama), zatim u shopping centar, kupila sam si nešto i malo prošetala gradom. Jednom sam pak otišla na Filozofski fakultet gdje sam nekad studirala, sjela u čitaonicu gdje dolaze studenti, uživala sam među njima. Nisam imala nikakvu pratnju i nisam se osjetila niti zbog toga loše niti specijalno dobro, jednostavno sam se osjetila normalno u vlastitoj koži. I nisam bila usamljena. Zatim sam otišla malo dalje – u Rijeku, gdje sam i noćila u jednom hostelu, posjetila nekoliko muzeja, pojela i popila nešto sa starim prijateljima i vratila se doma. To je za mene prirodna i zdrava stvar.
Puno sam putovala i u društvu, s obitelji, sa školom… Danas putujem s mužem i djecom, ali redovito idem sama u vožnju biciklom, popijem kavu sama sa sobom, ali za mene je bilo potpuno normalno i da putujem sama i nisam to nikad tretirala kao posebnost. Trenutno ne želim sama daleko putovati jer hoću stvarati uspomene sa svojom djecom – mali su i želim da putujemo skupa.
Svi nekad trebamo malo prostornoga odmaka – maknuti se od mjesta u kojem inače prebivamo, od ljudi s kojima živimo i s kojima se inače družimo. Na taj se način odmičemo i od jedne verzije sebe. Putovanjem dolazimo na drugo mjesto gdje nas čeka neka druga verzija nas.
Penelopa treba ići na put, ali ne mora nužno o tome napisati Odiseju.