Danas je utorak – ali ne bilo koji utorak. Danas je dan prije koncerta za koji sam karte kupila čak 9 mjeseci ranije i jedva uhvatila dva spojena mjesta za sebe i prijateljicu. Sa zvučnika već danima na repeat Nick Carter tužno pjeva da prestanem igrati igre s njegovim srcem, a ja trčim po gradu tražeći šljokice za lice. Usred mog sasvim običnog života, ispunjenog kuhanjem, pelenama, školskim priredbama i zadacima iz matematike, događa se nešto fenomenalno – sutra putujem u Njemačku kako bih zajedno sa 50 tisuća sredovječnih žena pjevala besmislene teen pjesme kojima sam riječi naučila napamet, a da ih nikada nisam uistinu poslušala.
Ukoliko do sada niste shvatili o kojem se bendu radi, molim vas prestanite čitati ovaj tekst jer više ne možemo biti prijatelji. Ako vas kao tinejdžera u snu nisu ljuljuškali milozvučni glasovi Nicka, Briana, Kevina, AJ-a i Howieja, možda je ipak vrijeme da se prebacite na ozbiljnije tekstove s ovog portala, jer ono što slijedi krajnje je neozbiljno.
Sama činjenica da je 5 muškaraca u pedesetima u samo dva tjedna napunilo 10 stadiona, za koje je karte po prosječnoj cijeni od 300 eura kupilo oko pola milijuna žena (!!!), izvan je svake pameti, pa budući da sam i ja jedna od njih, odlučila sam se pobliže baviti ovim fenomenom.
Backstreet Boyse sam slušala od nekakvih 12 do 16 godina, a onda me već bilo sram i prebacila sam se na ozbiljniju glazbu kako ne bih postala predmet ismijavanja svojim kulerskim prijateljima. Uz to sam se amaterski bavila pjevanjem, uz kratke izlete po bendovima, pa sam bila okružena ljudima koji su „kužili” glazbu i jednostavno nisam mogla slušati BSB i pritom ostati ozbiljna. To ne znači da se nisam potpuno raspametila kad bi u klubu sasvim slučajno zasvirala neka njihova laganica, naravno, praveći se da to radim potpuno ironično. Kada biste me i danas pitali da prepričam značenje makar jedne njihove pjesme, vjerujte mi da ne bih znala, ali zarazne melodije, super koreografije i njihova dječja lica bila su dovoljna da većinu tinejdžerica u devedesetima bace u stanje potpune euforije.
Zanimljivo je da su Backstreet Boysi 2009. godine posjetili i Zagreb, gdje su jedva napunili trećinu Arene, a sumornoj atmosferi pridonio je i Bojan Jambrošić kao predgrupa. Iz ove perspektive to je zapravo potpuno razumljivo — 2009. godine živjela sam u Zagrebu i za ovaj koncert nisam ni znala niti mi je palo na pamet ići. Tek sam završila fakultet, te sam godine počela hodati sa svojim sadašnjim mužem, nisam imala vlastiti novac niti dovoljnu dozu nostalgije za takvo što. Većina baze obožavatelja pripada manje-više istoj demografskoj skupini, pa je potpuno razumljivo da su BSB imali dva vala popularnosti — onaj prvi u mladosti i ovaj sadašnji, kada smo napokon predahnule od života i odlučile da se zapravo baš lijepo vratiti u teen dane.
Danas je nedjelja. Također poznata kao “moj dan za spavanje”, ali ovo inače opušteno jutro iskoristit ću kako bih vam, putem tipkovnice (okupane postkoncertnim suzama), opisala kako je protekao najbolji koncert u mom životu.
Na koncert sam krenula u srijedu popodne, već u autu obučena u bijelo i svjetloplavo, kako su naredili naši idoli. Prijateljica s kojom sam išla veselo je zatrubila ispred moje kuće, a kroz vrata je izašla žena od 40 godina s mentalitetom djevojčice. Normalno da su se cijelim putem iz zvučnika orili hitovi s aktualne set-liste, a pri dolasku u Düsseldorf na svakih 200 metara stajao je plakat – Welcome Backstreet Boys!
Iako smo realno mogle otići samo na koncert jer je udaljen od naših kuća tek 2 sata, odlučile smo se potpuno prepustiti iskustvu i prespavati u Tulip Innu — što toplo preporučujem ako idete na bilo koji događaj u Merkur Spiel-Areni, jer je doslovno spojen sa stadionom. Sam hotel nije ništa posebno, vrlo na razini Holiday Inna, sasvim prosječan, ali nudi čist smještaj i korektnu hranu. U baru su se, naravno, posebni koncertni kokteli služili u potocima. Hotelom su šetale sredovječne žene u šljokastim minicama i bijelim pripijenim majicama, a sa svakog zvučnika čuli su se ONI. Oni zbog kojih smo sve mi odlučile biti potpuno financijski neodgovorne i potrošiti svoj odrasli novac na dva sata euforije.
Organizacija koncerta bila je fantastična. Iako se radilo o desecima tisuća ljudi, nigdje se nije čekalo, bilo je dovoljno WC-a, štandova s hranom i pićem te merchandiseom. Pića su, s druge strane, bila očajna, kao da su tamo stajala u otvorenim čašama cijeli dan (što vjerojatno i jesu), a hranu srećom nisam probala :D. Bekstrići su se drznuli početi pola sata kasnije od zakazanog termina, ali to je samo pridonijelo uzavreloj atmosferi. A onda – spektakl. Spustili su se u arenu “s neba” na hoverboardima, lebdeći iznad podivljalih obožavatelja.
Kada su krenuli prvi taktovi “Larger Than Life” i cijela Merkur Spiel-Arena eksplodirala u moru svjetala, vrisak više od 50 tisuća žena doslovno nam je zatresao tlo pod nogama. Pred nama su stajala petorica likova u prepoznatljivim bijelim kombinacijama, izvodeći koreografije koje smo kao klinke bjesomučno vježbale ispred ogledala, a glasovi su im zvučali nevjerojatno moćno i stabilno usprkos godinama. Zvučni zid kolektivnog pjevanja bio je toliko glasniji od samog razglasa da u trenu niste znali pjeva li arena ili bend, dok su redom nizali klasike poput “As Long As You Love Me”, “Quit Playing Games (With My Heart)” i nezaobilaznu “I Want It That Way”. Emocija u dvorani bila je gotovo opipljiva — od nekontroliranog skakanja i smijeha do skrivenih suza u očima žena oko mene koje su bar na ta dva sata potpuno zaboravile na obaveze, račune i brige te se ponovno pretvorile u trinaestogodišnjakinje koje bezbrižno i živahno vrište za svojim prvim idolima.
Kao prava mama, s prijateljicom sam podijelila i dozu zabrinutosti oko njihove garderobe. Kostimografi su ih utoplili u nekoliko slojeva odjeće, pa su pri svakom presvlačenju nosili puna odijela, jakne, a neki čak i kapute (naravno, Kevin!). Nama je i u kratkim rukavima bilo vruće, a nismo plesale pod reflektorima. Srećom, preživjeli su, a između pjesama prisjećali su se kako su upravo u Njemačkoj započeli karijeru jer na samom početku u Americi nitko nije znao za njih. Prve četiri godine proveli su uglavnom u Njemačkoj, pa su usput naučili i nešto jezika kojim su se ponosno hvalili s pozornice. Osim sjajnih koreografija i nastupa, bilo je dirljivo slušati njihove priče i gledati snimke od prije 30 godina tijekom izmjene kostima.
Koncert je završio spektakularnim vatrometom konfeta, a oni se, po dobrom starom običaju, nisu vratili na bis. Vjerojatno su — kao i 80 % njihove publike — odmah nakon nastupa otišli na spavanje. Moja draga prijateljica, koja je pristala poći sa mnom na ovu avanturu, uspjela me nagovoriti na još jedno piće u hotelu, ali bilo je smiješno gledati koliko smo svi ondje zapravo bili umorni i koliko su nam se godine jasno vidjele na licima. Muževima u pratnji na čelu je pisalo: „U redu, gotovo je, izdržali smo”, dok su žene imale blaženi izraz lica prožet blagom nostalgijom.
Sutradan me čekao povratak u moju svakodnevicu — među ručkove, školske torbe, oprano rublje i beskrajne obaveze. Ali iz Njemačke sam se vratila malo lakšeg koraka i punog srca. Jer te večeri nismo kupile samo ulaznice za koncert; kupile smo vremenski stroj koji nas je nakratko vratio u doba kada je najveća briga bila hoće li se na radiju pustiti omiljena pjesma i čije ćeš lice iz časopisa zalijepiti na zid sobe. I znate što? Vrijedilo je svakog eura.