Uopće nisam dužna objašnjavati okolnosti pod kojima sam se udala i zašto je došlo do odluke o zadržavanju mojeg rođenog prezimena. Ja sam odlučila, muž se s tim složio. Točka. Djeca znaju da se mama preziva po svojem tati isto kao što se oni prezivaju po svojem tati.
No, drugi – kojih se to nimalo ne tiče – imaju mišljenje. I ne samo to, njihovo mišljenje potiče ih na djelovanje. Odnosno, na nedjelovanje poput prestanka druženja, odabira šutnje i tako dalje. Ovo je kolumna o njima, ne toliko o prezimenu.
Prvo je postojala tišina, ni muha se nije čula kad mi je matičarka na vjenčanju postavila rutinsko pitanje: „Zadržavate li svoje prezime ili uzimate muževo?“. Rekoh – zadržavam svoje. Morala sam ponoviti, a u prostoriji se čuo muk. Nitko nije znao da će tako biti, nisu se nadali. Poslije su to neki komentirali – s obje strane – a ja sam samo rekla da sam poput filmske zvijezde jer kod njih je takav običaj da ne mijenjaju prezime jer su slavne i već tako poznate.
A onda su se svi navikli i nitko temu više nije spominjao, sve donedavno kad je moja kći išla na igranje prijateljici iz predškole, i usput sam u razgovoru s njenom bakom objasnila da se moje dijete i ja drugačije prezivamo. – Nisam uzela muževo prezime – pojasnila sam. – A zašto nisi? – uslijedilo je pitanje bake u kojem sam čula osudu. Iako je ta baka relativno mlada osoba, procijenila sam da su njezini stavovi tradicionalni i konzervativni, a ja – budući prilagodljiva – nisam odgovorila da se to nje ne tiče i da joj je pitanje bezveze jer uzeti muževo prezime nije zakonska obaveza i nije prekršaj. Uzeti muževo prezime uopće ne mora značiti ni pokoravanje patrijarhalnoj hijerarhiji, niti da je osoba postala njegovo vlasništvo, niti da je postala dio njegovog plemena. Uzeti, ne uzeti, to vam je sve relativno – može značiti nešto, a može i ne značiti ništa.
Moja kolegica s fakulteta, sad poznata književnica, dodala je muževo prezime na svoje, a on je dodao njezino na svoje. Poslije su se rastali. Kad već spominjem fakultet, ispričat ću vam anegdotu s usmenog ispita. Studentica do mene predala je indeks i pojasnila da je u njemu drugačije prezime jer se u međuvremenu udala. „Što, muž vas je natjerao da uzmete njegovo?“, pitao ju je profesor. Malo se nasmijala, ali malo je bilo i neugodno. Profesor je provocirao.
Znam čovjeka koji se oženio za Njemicu i uzeo njezino prezime, a onda ga je zadržao nakon rastave. Poslije se oženio za Talijanku te je njezino prezime dodao na prezime svoje bivše supruge. Ima svega. Recimo, u Varaždinu u 17. stoljeću bilo je uobičajeno da žena ne mijenja prezime nakon udaje.
Ostaviti rođeno prezime ne mora automatski značiti i emancipaciju. Protestirat ćemo protiv patrijarhata tako što ćemo odbiti muževo, a zadržati očevo? Ili, uzet ću iz bunta mamino, koje je ustvari – dedino? Moje je prezime samo administrativni podatak – činjenica na koju nisam mogla utjecati pri rođenju i takvom ću je ostaviti. Kao što nisam birala osobno ime ni mjesto gdje ću se roditi, nisam birala ni prezime. I ono stoga ustvari ni ne pripada meni, to je više stvar društva. Moje prezime je pokazatelj društva u kojem sam rođena, a ne mene kao osobe. Govori nešto o faktografiji: Crna Gora, pleme Kuči, loza čiji rodoslov pokazuje da sam ja 15. koljeno. Naravno, nema me nigdje zapisane jer su se bilježili samo muški potomci. Petnaest koljena značilo bi da rodoslov obuhvaća razdoblje od druge polovice 16. stoljeća do danas, što iznosi približno 450 godina povijesti. Dakle, u 450 godina nisu zapisali nijednu ženu! I kako bih onda ja, zadržavajući prezime takvih šovinista, iskazivala nekakvu emancipaciju? Možda bi netko drugi na mojem mjestu upravo iz čina protesta uzeo muževo, mamino ili neko deseto prezime. Ja se ne slažem s takvom postavkom svijeta u kojem nema mjesta ni za uspomenu na žene koje su rađale članove obitelji. Možda ga je upravo zato i imalo smisla zadržati – da napravim tome kraj, da napravim preokret, da se zna da ja na to nisam pristala.
No, ne mogu onoj baki sve to reći u jednoj rečenici. Jer kad bih joj i rekla, žena bi se umorila. Ovako nisam ništa dodatno pojašnjavala, a ona je poslije utihnula, nije nas više zvala na igranje kod svoje unuke. Možda nije to razlog, možda sam sve pogrešno shvatila. No, pitanje „Zašto nisi“ ostalo je zvoniti u zraku.
A što je s onim ženama koje su uzele muževo prezime? Ništa, to je njihova sloboda i njihova privatna stvar. Je li to čin održanja patrijarhata? Apsolutno ne. Diskriminiram li ja u sebi one koje su napravile suprotno od mene? Ne, ne i ne. Jesu li pomodarke i konformistice one koje na svoje dodaju muževo prezime? Nemojte me nasmijavati. Ne. Žene neka naprave onako kako same odluče.