U srednjem vijeku za snažno tijelo nije bilo dovoljno naporno raditi. Seljak je mogao od jutra do večeri obavljati teške fizičke poslove, a da zbog loše prehrane ipak ne bude snažniji od dobro hranjenog i uvježbanog viteza. Mišiću je potrebno oboje: opterećenje i hrana. Potrebno mu je i vrijeme da se razvije. S mozgom je slično. I njega oblikuju hrana koju mu dajemo i napor kojem ga izlažemo. Njegovi su proteini riječi, rečenice, priče i ideje, a njegov trening rješavanje problema, odvagivanje argumenata i razumijevanje duljih, zahtjevnijih tekstova. Čitanje je fitnes za mozak.
No što se događa kada misaoni napor možemo prepustiti stroju? Umjetna inteligencija nekima će biti trener, a drugima štaka. Jedni će njome svoj mozak opterećivati, drugi rasterećivati. Prvi će rješavati zahtjevnije probleme, provjeravati svoje argumente i produbljivati razumijevanje. Drugi će stroju prepustiti upravo onaj napor kojim bi te sposobnosti razvijali. Jedni će tako postajati misaono snažniji, a drugi sve ovisniji o pomoći. Što strojevi budu bolji, to će tu razliku biti lakše prikriti. No ona neće nestati.
Zamislimo dva učenika pred istim zadatkom. Prvi ga pokušava riješiti sam, a zatim moli umjetnu inteligenciju da mu pomogne razumjeti gdje je zapeo. Drugi joj jednostavno naloži da zadatak riješi umjesto njega. Obojica mogu predati besprijekoran rad. No prvi je trenirao svoj mozak, a drugi je posao prepustio stroju. Na jednom zadatku razlika možda neće biti primjetna. Ali ako se to ponavlja iz dana u dan, iz godine u godinu, njihove će se sposobnosti sve više razlikovati. Isti će alat obojici pomoći da naprave bolji rad. No iza jednako dobrih radova skrivat će se dvojica ljudi čije se sposobnosti sve više razilaze.
Put do rečenice put je do misli
No zašto bismo se uopće trudili pisati ako stroj u nekoliko sekundi može sastaviti tečniji tekst? Francuski filozof Maurice Merleau-Ponty upozoravao je da riječima ne izražavamo samo već oblikovane misli. Misao se u izražavanju i oblikuje. To je poznato svima nama koji smo ikada pokušali nešto napisati. Uvjereni smo da znamo što želimo reći sve dok to ne pokušamo pretočiti u rečenicu. Tada se pokažu praznine. Tražimo pravu riječ, popravljamo rečenicu i polako shvaćamo što zapravo mislimo. Često se pitam: „Kako mogu znati što mislim dok to ne izgovorim ili napišem?” Upravo je taj napor primamljivo prepustiti stroju. Dobivamo uređen tekst, a da se ne moramo probijati kroz vlastitu maglu. Preskočimo li put do rečenice, možemo preskočiti i put do misli.
Dok pišemo, oblikujemo vlastitu misao, a dok čitamo, pratimo tuđu i uz nju razvijamo svoju. Slijedimo je, opiremo joj se, vraćamo se i provjeravamo jesmo li nešto previdjeli. Čitajući Dostojevskoga, Krležu ili Marinkovića, učimo ustrajati uz nešto što nam se ne otkriva odmah. Ulazimo u tuđa iskustva i otkrivamo granice vlastitih sudova. Sažetak nam može reći što se događa u romanu. Ali ne može nadomjestiti ono što se tijekom čitanja događa u nama.
Upravo iz takvih iskustava raste sposobnost prosuđivanja. Dok se probijamo kroz zahtjevan tekst, odvagujemo različita tumačenja i preispitujemo vlastito razumijevanje, učimo razlikovati ono što zvuči uvjerljivo od onoga što nas s razlogom uvjerava. Ta će nam sposobnost uz umjetnu inteligenciju itekako trebati. Što lakše budemo dolazili do odgovora, to će važnije biti znati ih prosuditi. Ima li odgovor smisla? Što je izostavio? Na kojim se pretpostavkama temelji? I zašto smo uopće postavili baš to pitanje? Umjetna inteligencija može nam pomoći i u tome. No i njezine prijedloge moramo znati samostalno prosuditi.
Do ove bi točke priča mogla biti jednostavna: čitajte, razmišljajte i koristite se novim alatima pa će sve biti dobro. Budućnost će pripasti onima koji će biti spremni potruditi se. No gdje učimo ustrajati u takvom naporu? I tko nas na njega potiče?
I volja ima svoju povijest
Netko djetetu mora otvoriti knjigu, saslušati njegovo pitanje i ohrabriti ga kada postane teško. Netko mu mora pokazati da nerazumijevanje nije sramota i da zadovoljstvo katkad dolazi tek nakon dugog truda. Neka djeca to dobivaju kod kuće, drugoj je potreban netko izvan obiteljskog kruga. To znam i iz vlastitog iskustva.
Odrastao sam u radničkoj obitelji. Osjećaj doma i širinu svijeta rano sam pronašao u lutkarskom kazalištu i gradskoj knjižnici u Mariboru. Knjižnica je postala moje skrovište, utočište, moj drugi dom. U njoj sam odrastao. Kad se danas osvrnem, uvjeren sam da me oblikovala više nego London School of Economics and Political Science, gdje sam poslije doktorirao.
Uz knjižnicu, imao sam sreće i s Osnovnom školom Prežihova Voranca u Mariboru. U prvi razred došao sam sa znatno manje kulturnog i intelektualnog kapitala od djece iz profesorskih ili liječničkih obitelji. Prva je godina bila svakodnevna noćna mora. U drugom sam razredu, međutim, dobio razrednicu, matematičarku, koja je u meni prepoznala dotad skrivene sposobnosti. Nakon prve polovice osmogodišnjeg školovanja već sam bio među najboljim učenicima.
Imao sam majku koja je vjerovala u mene i poticala me. No trebao mi je i svijet koji mi ona sama nije mogla otvoriti. Knjižnica i škola omogućile su mi da nadiđem svoje polazište. U tome je velika društvena vrijednost tih javnih ustanova: djetetu otvaraju mogućnosti koje nadilaze mogućnosti njegovih roditelja.
Ako ne ispune tu zadaću, djetetove mogućnosti previše ovise o onome što mu obitelj može ponuditi. Ako škola pritom i učenje smislene uporabe umjetne inteligencije prepusti obiteljskom okruženju, njegov će utjecaj biti još veći. Presudne će biti police s knjigama, razgovori za večerom, rječnik roditelja i vrijeme koje mogu posvetiti djetetovim pitanjima. A i njihova sposobnost da mu pokažu kako si umjetnom inteligencijom može pomoći u učenju.
Jednaki radovi, nejednake mogućnosti
Dijete iz obrazovane obitelji moći će dobiti oboje: knjige uz koje će razvijati vlastito mišljenje i pomoć u smislenoj uporabi umjetne inteligencije. Dijete bez takve podrške možda će ostati uglavnom s alatom koji će umjesto njega napisati domaću zadaću. Jednako dobri radovi i jednaka ocjena moći će prikriti sve veću razliku u njihovim sposobnostima.
Koliku razliku stvara obiteljsko okruženje, vidim i na vlastitoj djeci. Kod nas su se do osam navečer mogli igrati na elektroničkim uređajima. Nakon toga morali su svatko u svoju sobu, gdje je svjetlo moglo ostati upaljeno dok god su čitali knjige. Ako su htjeli ostati budni, morali su, dakle, čitati. Iz večernjeg je pravila izrasla navika. Za to više zasluga ima Ana nego ja. Danas su oboje predani čitatelji, što mene kao knjiškog moljca posebno veseli. Ono što sam ja morao potražiti u gradskoj knjižnici, oni su dobili kod kuće. Njihova se prednost počela oblikovati prije nego što su se prvi put poslužili umjetnom inteligencijom.
Aldous Huxley u Vrlom novom svijetu opisao je društvo u kojem se ljudi od samog početka oblikuju za različite položaje. Alfe i epsiloni ne dobivaju jednake mogućnosti kako bi tek onda pokazali što mogu. Sustav se unaprijed pobrine da njihove sposobnosti budu različite. Nama za takav ishod možda neće trebati plansko stvaranje ljudskih kasta. Bit će dovoljno da razvoj samostalnog mišljenja prepustimo obiteljskim prilikama. Razlike koje bismo mogli smanjivati učvršćivat će se sve dok nam se ne učine prirodnima. Uspješniji će svoj položaj objašnjavati nadarenošću i marljivošću. Knjige, razgovori, poticaji i vrijeme koje im je netko posvetio ostat će u pozadini. Naslijeđene prednosti izgledat će kao isključivo osobne zasluge.
Tehnologija koja obećava demokratizaciju znanja tako bi mogla pridonijeti zatvaranju putova društvenog uspona. Njezine bi prednosti najbolje iskoristili oni koji bi za nju bili najbolje pripremljeni, a svojoj bi djeci osigurali još bolju pripremu. Tako bi se prednost prenosila s naraštaja na naraštaj. Aristokracija i plebs koristili bi se istim alatima, a udaljenost među njima povećavala bi se.
Tko će moći postati čitatelj?
Zato pitanje za školu nije samo kako utvrditi je li učenik sam napisao zadaću. Još je važnije kako osigurati da tijekom njezina pisanja i razmišlja. Zabrana alata to ne jamči. Ne jamči ni nekritično oduševljenje njime. Potrebna nam je nastava na kojoj će djeca čitati dulje tekstove, objašnjavati kako su ih razumjela, braniti tvrdnje i ispravljati vlastite zablude. Umjetna inteligencija pritom može biti dragocjena pomoć. No učitelj mora znati vidjeti i ono što se krije iza besprijekornog rada. Upravo djeca koja kod kuće nemaju takvu podršku školu najviše trebaju. Ako od njih odustanemo, prihvaćamo da će se mogućnosti za razvoj samostalnog mišljenja sve više nasljeđivati.
Nekoć je vitez imao bolju hranu i mogućnost uvježbavanja, dok je seljak mogao cijeli život teško raditi, a da ne nadoknadi razliku. U doba umjetne inteligencije sličnu prednost mogu dobiti oni koji će od djetinjstva biti izloženi bogatome jeziku, zahtjevnom čitanju i dobrom usmjeravanju u uporabi strojeva. Odgovori će biti široko dostupni. Sposobnost njihova prosuđivanja mogla bi postati povlastica.
Čitatelji će biti pobjednici. Pitanje je hoćemo li svoj djeci omogućiti da postanu čitatelji.