Fotelja

Kako graditi odnose kad odrasteš: Psihologija prijateljstva u odrasloj dobi

Nekada nam je za novo prijateljstvo bilo dovoljno samo dječje igralište, no kako zapravo graditi odnose kada u odrasloj dobi moramo krenuti potpuno iznova?

Oduvijek sam bila osoba koja ima mnogo prijatelja. Zapravo, možda baš i ne oduvijek – mislim da je moja sposobnost da oko sebe okupljam ljude najviše došla do izražaja u odrasloj dobi. Veliki sam ekstrovert i obožavam se družiti. Volim ugošćavati, organizirati večere, druženja i velika rođendanska slavlja. I supruga sam upoznala kao „dečka iz istog društva”, pa imamo zajednički krug prijatelja, što nam je uvelike olakšalo društveni život.

Moram reći da sam do svoje 35. godine okupila toliko dragih ljudi oko sebe da sam se uistinu osjećala blagoslovljeno i okruženo ljubavlju. Uvijek sam imala nekoga na koga mogu računati (a, naravno, i moji su prijatelji mogli računati na mene).

A onda smo se preselili u Nizozemsku.

Odjednom, moj muž i ja bili smo sami na svijetu – jedno drugome jedini prijatelji (iako smo si oduvijek bili i najbolji prijatelji). Mislila sam da će mi sklapanje novih poznanstava ići lako, no stvarnost je bila potpuno drugačija. U Nizozemskoj u početku nisam radila; bila sam doma s djecom i kretala se samo na relaciji škola – park – trgovina. Pritom, u Nizozemskoj su parkovi uglavnom prazni. Ovdje se djeca većinom druže po kućama, a ako su u parku, često su sama, bez roditelja, čak i u vrlo ranoj dobi. Postalo je gotovo nemoguće nekoga upoznati, a tome je pridonijela i općenita nizozemska suzdržanost i zatvorenost.

Naravno, prva i jedina prijateljica na početku bila mi je Hrvatica – jednako usamljena kao i ja, s identičnim problemima, ali i jednako topla i spremna pomoći. Bilo mi je tada potpuno nevjerojatno da me žena koju nikada u životu nisam vidjela, po mom dolasku dočeka s cvijećem, poklonima i večerom. Tek sada shvaćam da je za ove krajeve to nešto zaista izvanredno.

Također, nizozemski par koji nam je pomogao pri doseljavanju na sve moguće načine, više i ne ubrajam u kategoriju prijatelja – oni su danas naša obitelj.

S vremenom sam počela upoznavati nove ljude… malo-pomalo. Jedni susjedi su se slučajno zaključali izvan stana i pozvonili nam na vrata. Uspješno smo im „provalili” u stan, a naše novo prijateljstvo odmah krstili finim vinom iz njihove kuhinje. Iznad mene doselio se par iz Turske s kojim smo se počeli družiti, no kontakt se s vremenom malo izgubio – sve dok se nije uspostavilo da kći Hrvatice s početka priče i njihova kći idu u istu školu. Odjednom nas je bilo tri. One su zatim dovele još jednu mamu u društvo i sada nas je četiri.

Moj muž ima kolegu koji ima kćer iste dobi kao i naša najmlađa. Pozvali smo ih na ručak kako bi se djevojčice družile, što je potpuno neočekivano rezultiralo time da smo njegova žena i ja zaključile kako smo davno izgubljene sestre te smo preko noći postale najbolje prijateljice.

No, sve to nije došlo samo od sebe. Meni, možda, prijateljstva dolaze lakše jer sam veliki ekstrovert i nemam problem s time da se prva javim, pozovem nekoga na druženje, organiziram večeru ili napravim prvi korak bez straha od odbijanja.

No, mnogima to ne dolazi tako prirodno. Često razmišljam o tome kako se prijateljstva u odrasloj dobi stvaraju na potpuno drugačiji način nego kad smo bili klinci. U djetinjstvu i mladosti bilo je dovoljno razmijeniti tri rečenice u parku ili u izlasku i postati „instant” prijatelj. U odrasloj dobi krugovi prijatelja već su izgrađeni i većini se ljudi jednostavno ne da ulagati trud u nova poznanstva.

I tu dolazimo do pojma „udvaranja” – prijateljstva u odrasloj dobi grade se poput ljubavne veze. Moraš se malo potruditi oko druge osobe. Potrebno je pokazati inicijativu, redovito se javljati i aktivno slušati. Dok smo bili mlađi, prijateljstva su nastajala iz blizine – dijelili smo školsku klupu, kvart ili faks. U odrasloj dobi prijateljstva nastaju iz namjere. To zahtijeva ranjivost; moraš ponuditi svoje vrijeme i otvoreno pokazati da ti je stalo, iako rizik da druga strana neće uzvratiti jednakim entuzijazmom uvijek postoji.

Ako prihvatimo da odraslo prijateljstvo traži jednaku dozu truda, pažnje i „udvaranja” kao i svaka druga važna veza u životu, otvaramo vrata predivnim novim odnosima. Možda nam obaveze i godine više ne dopuštaju spontanost kakvu smo imali nekada, ali dubina, razumijevanje i zahvalnost koje donose odrasla prijateljstva vrijede svakog uloženog koraka.

I doista, teorija je jedno, ali praksa traži akciju. Upravo mi je moj najnoviji pothvat to i potvrdio. Baš jučer odlučila sam sudjelovati na druženju „mama iz Waalwijka” – okupljanju članica jedne Facebook grupe koje do tada nikada u životu nisam vidjela uživo. Došlo nas je devet, nitko nikoga nije poznavao, a ja uz to još uvijek ne pričam ni nizozemski savršeno. Priznam, prije polaska tresla sam se od straha pitajući se što mi je to trebalo i kako će to uopće proći.

No, prelomila sam, napravila taj korak i shvatila nešto oslobađajuće: čak i žene koje su rođene ovdje, u svojoj zemlji, imaju velikih problema sa sklapanjem prijateljstava u odrasloj dobi! Nisam bila jedina koja traži društvo i osjeća se ranjivo. Napravila sam nešto za svoje pojmove potpuno ludo i hrabro, a na kraju provela predivnu večer sa super ženama. Tko zna, možda se baš na ovaj pomalo nekonvencionalan način rodila još koja nova prijateljica. Jer na kraju krajeva, sve što nam treba jest malo hrabrosti da izađemo iz zone komfora i pružimo ruku.