Moja mama često spominje koliko sam kao mala uživala gledajući se u ogledalu. Nije joj jasno kada je to prestalo niti zašto se danas ne volim fotografirati. U mojoj obitelji fizički izgled nikada nije bio na prvom mjestu. Ipak, nemoguće je zanemariti koliko je važno biti lijep. Ali je li najvažnije?
Slatkim bebama svi se dive (budimo realni, nisu baš sve bebe slatke). Mala djeca mogu biti fora, ali ako su uz to i slatka, privući će više pažnje. U školi je fizički izgled toliko važan da lako može zasjeniti sve ostalo. Jako zgodni tinejdžeri prolaze bolje od onih koji to nisu. Bezbroj je filmova u kojima se ružno pače pretvara u prekrasnu plavokosu djevojku, čime joj se mijenja cijeli život. Nema životne faze ni područja života u kojem fizička privlačnost nije prednost. Bez obzira na to koliko se izgled vrednovao u našoj obitelji, vrlo brzo naučimo kako na njega reagira ostatak svijeta. I sami više vrednujemo lijepe ljude. Bilo bi tragično vlastitu sreću vezati isključivo uz izgled, ali neupitno je da bismo svi najradije izgledali jako dobro.
Zapravo nije fer koliko je život lakši zgodnim ljudima. Od malih svakodnevnih izazova do velikih životnih prekretnica, ljepota donosi prednost. Pritom ne mislim samo na tuđu površnost. I sami partnere, suradnike, prijatelje, pa čak i slučajne prolaznike prvo procjenjujemo prema izgledu. Brzo osuđujemo tuđi, a do vlastitog jako držimo. Želimo pažnju ljudi koji nas privlače i veselimo se kada je dobijemo. Voljeli bismo da nas drugi cijene zbog pameti, sposobnosti i karaktera, ali malo tko bi se bunio da uz sve to bude i jako zgodan.
Kao društvo, nevjerojatno smo surovi prema fizičkim nepravilnostima. Jasno mi je zašto je privlačnost bila evolucijski imperativ, no nije mi jasno zašto se prema njoj i dalje odnosimo tako arhaično. Britanska novinarka Samantha Brick 2012. godine napisala je esej o tome kakve joj sve prednosti donosi ljepota, ali i kakve joj probleme stvara. Tvrdila je da zbog svojeg izgleda dobiva posebnu pažnju muškaraca, dok je druge žene ne vole jer su ljubomorne. Članak je izazvao lavinu reakcija. Naravno da je bilo razloga osporiti njezinu pretpostavku da se iza tuđe nesklonosti krije zavist. No mnogi se čitatelji nisu zadržali na tome. Trebalo joj je objasniti da uopće nije lijepa, nego sasvim prosječna, i istaknuti sve što na njoj nije savršeno. Pa kako se onda usuđuje sebe smatrati ljepoticom? Mogli smo se ne složiti s njezinim mišljenjem o drugim ženama bez potrebe da vrijeđamo njezin izgled. Zašto bismo nekome tko je zadovoljan sobom željeli oduzeti to zadovoljstvo? Zašto joj ne bismo dopustili da uživa gledajući se u ogledalu? Iako je njezin članak bio provokacija, u njegovoj je osnovi bila velika sigurnost u sebe.
Cijeli život tvrdim da je meni najprivlačnije samopouzdanje. Ljudi koji nešto rade jako dobro i pritom su sigurni u sebe uvijek su mi najzanimljiviji. Lijepa, no nesigurna osoba puno mi se manje sviđa od nekoga tko ima manje pravilne crte lica, ali je siguran u sebe. S godinama tu razliku primjećujem još više. Starenje briše konvencionalnu ljepotu. Ako je svježina mladenačkog lica i tijela nečija glavna odrednica, starenje je teže. Jer što postajete kada više niste seksualno privlačni? Imam nekoliko prijateljica dosta starijih od sebe. Iako se na svakoj od njih vide godine, neke među njima doista su predivne. Zanimljive, svježe, maštovite i zabavne, brišu moj strah od sljedećih desetljeća. Neizmjerno su mi privlačnije od žena koje pokušavaju poništiti svoju dob. To je ionako nemoguće. Meni svaka žena od pedeset godina izgleda kao da ima pedeset godina. Nijedan kirurg to ne može promijeniti.
Unatoč svemu ovome, nema smisla tvrditi da izgled nije važan. Važan je. Zato svi pokušavamo izgledati najbolje što možemo. Ne posustajemo u dijetama (a ovo mi je vrlo blisko), odričemo se stvari koje volimo, tjeramo se na one koje ne volimo i trudimo se u ogledalu uhvatiti neki svoj zamišljeni cilj. U redu je truditi se. Treba paziti na sebe. Vjerujem u njegovan izgled. Nažalost, naš izgled u velikoj mjeri određuje priroda, a ona je prema nekima darežljivija nego prema drugima. Pa što da onda rade ljudi koji nisu dobili savršene crte lica ili proporcije tijela?
Za početak, svi zajedno trebamo promijeniti narativ. Svatko od nas treba prestati naglašavati važnost ljepote. Trebamo prestati s retorikom koja ljude dijeli na lijepe i ružne. U ovo vrijeme sve veće inkluzivnosti i širenja pojma normalnog moramo prestati svojim djelima poticati jednoznačne standarde ljepote. Trebamo prestati vlastitu djecu učiti da postoji samo jedna verzija lijepog. Ne znam točno kako, no moja djeca, koja su se isto voljela gledati u ogledalu, vole to i dan-danas, kada su već izašla iz puberteta. Ako im spomenem da su zgodni, njihov je odgovor: „Znam.” Što se mene tiče, to je velik uspjeh. Puno važnije od toga kako izgledaju jest to da vole kako izgledaju.