Ja sam primarno lektorica. Prednost mojeg posla je dobiti uvid u sva područja kulture i znanosti, biti u toku s napretkom tehnologije i, naravno, prva vidjeti tekstove prije objave. Iz gotovo svakog teksta koji sam lektorirala, pa čak i onih tehničkih, ja izvlačim razne filozofske zaključke. Neki tekstovi vrve životnim poukama i nerijetko zapisujem misli u bilježnicu.
Nedavno sam tako dobila na lekturu tekst koji se bavi konjima. Naglasak je na praktičnim stvarima, ali onda sam došla do zanimljive rečenice: Konji su majstori u sakrivanju boli. Pa sam se sjetila nekih koji su znali reći da rade kao konj. Ta je životinja postala sinonim za trpljenje ne jer ima nadnaravnu snagu nego jer ne želi pokazati da ga boli, da je ranjen i da slabi. U opasnim situacijama takva bi informacija vjerojatno predatoru signalizirala slabost. Pa je to sakrivanje boli kod konja dio borbe za opstanak vrste.
Ne znam razmišljate li ikad o tome jer živimo civilizirano, ali ljudi su nekim dijelom i dalje životinje. Imamo instinkte i radimo stvari koje se ne mogu uvijek objasniti. Padam u napast reći da nas upravo to animalno čini više ljudima u eri umjetne inteligencije kada se mozak istura kao dominantan i najviše ljudski. U svakom slučaju, konj sakriva svoju bol i tu sam pomislila: Ja sam konj. Cijeli sam život konj, mazga i tovar. Nosim svoje terete i šutim sakrivajući ih. Padam pod svojim teretom i šutim sakrivajući muku. Koji je sljedeći korak? Potpuno se slomiti pod teretom, ali tad ništa drugo neću ni moći nego šutjeti.
Jeste li i vi konji? Sakrivate li svoju bol i nosite li svoju patnju u tišini bez da dajete svojim neprijateljima do znanja da ste slabi? Ne želite da nanjuše slabost, pojest će vas zvijeri. Da, imamo instinkte poput životinja, ali ipak – imamo i napredan mozak. Osjećate da je otkriti slabost opasno, rizično? No, ostati vječno sam sa svojom mukom jednako je opasno. Ponovit ću – imate i inteligenciju. Niste samo konji, niste samo životinje. Možete se spretno izvući iz raznih situacija u kojima vam se čini da je ovo instinktivno ponašanje jedino rješenje. Za početak, dajte priliku svojem mozgu da se s problemom bori koristeći humor. Poslužite se i autoironijom. Ili, recite otvoreno sirovu istinu o svojoj situaciji. Nisu svi ljudi neprijatelji i neće svako otkrivanje boli značiti rizik po naš opstanak.
Možete upotrijebiti i prihvaćanje tuđe ideje o vama samima: kada ljudi oko vas osjete da ste slabi, prikažite im se još slabiji. Misle da ste lijeni? Pokažite im najljeniju stranu sebe. Misle da ste loš roditelj? Recite da djeci dajete samo konzerve i paštete i da gledaju crtiće po cijeli dan. Neka ljudi misle ono što bi mislili i kada biste im pokazali raskošnu trpezu punu vaših delicija, koje ste kuhali i pekli tri dana. Sva variva, pečenke i domaće kiflice koje ste spremili kod kuće neće u njihovim očima od vas učiniti bolju osobu. Ljudi misle što žele. Dajte im nekad baš to što žele i prije će vas pustiti na miru.
Na jednoj društvenoj mreži imam svoju virtualnu zlostavljačicu. Moja bully. Sporadično mi ostavlja komentare iz kojih izvire zloba. Čista pakost. Uopće ne poznajem osobu, ne poznaje ni ona mene. No, ja sam u prednosti – ona ne zna kako ja kao profesionalna čitačica izvrsno čitam i između redaka. I pročitala sam podosta o njezinoj osobnosti. Moj odgovor: dajem joj ono što misli. Ruga mi se, a ja joj nudim povratnu informaciju u kojoj prihvaćam taj narativ o sebi, i sama se sebi dodatno narugam. I tu stvar uvijek staje. Nema poslije toga što reći. Prekidam lanac, postižem cilj – ostavlja me na miru. (Barem na neko vrijeme.) Ali me boli. No, ona mi dobro dođe u životu, ne želim ju blokirati. Neka si da oduška jer možda je i ona konj.
No, nisu sve situacije takve. Nekada je pametno sakriti svoje pravo stanje. Zaista, ako netko opasan nanjuši našu slabost, ili problem – to će zloupotrijebiti. Od takvih je mudro sakriti istinu, uostalom, s takvima je najbolje nemati posla.
Postoji i treća skupina: ljudi kojima je stalo do nas. Zbog njih ne treba živjeti u stalnom stanju stresa i s vremena na vrijeme ja želim osvijestiti kako nisu svi oko mene neprijatelji. Otkrivanje problema bliskim osobama ne znači moju propast, a ponekad zaista bude korisno zatražiti i pomoć. Tako ljudima koji nas vole dajemo priliku da nam pokažu tu ljubav. Zamislite da vaš prijatelj ima veliku muku u životu, koju ne želi s vama podijeliti. A s druge strane vi imate kapacitet pomoći mu – riječju, savjetom, utjehom ili praktično. Kako biste se osjećali? Vjerojatno biste mislili kako ste suvišni, beskorisni i nebitni. Sad preokrenite situaciju – vi ste ti koji skrivate probleme i muku od svojih prijatelja. Želite li da se oni pored vas osjećaju suvišno, beskorisno i nebitno? Kada stavite sebe u tuđu ulogu, onda vam vaša situacija izgleda jasnija. Rado biste da vaši bližnji s vama podijele teret, a sami ga skrivate. Jesu li vaši prijatelji predatori?
Ja sam naučila svoju muku podijeliti na razlomke – ne plašim se pokazati nekad da sam slaba, neuspješna i tužna. Pazim kome ću što reći, a kome neću. No, ne da mi se vječito igrati igru sakrivanja istine o svojem životu. Divim se konjima, možemo puno od njih kao ljudi naučiti, ali jedino što sada od tih divnih životinja želim uzeti je trčati slobodno livadom, s vjetrom u kosi i pokazati onima koji trče pored mene da me boli jer će oni možda stati i pomoći mi.