Gledala sam neki dan video jedne Engleskinje koja se suočava s predrasudama vezanim za dob u kojoj je rodila treće dijete. Žena objašnjava kako je njezino tijelo bilo u stanju iznijeti trudnoću bez poteškoća, te kako je rodila prirodno i brzo se oporavila – dakle, tijelo nije bilo prestaro. Onda svoju odluku da rodi nakon 40-e opravdava činjenicom da se udala za drugog muža koji nije imao svoje djece pa je odlučila opet roditi (a već je bila majka dvoje odrasle djece). Kome se pravdaš i zašto, pomislila sam. Koga se tiče iz kojih si pobuda i kad rodila? Punoljetna osoba kojoj ne treba skrbnik odlučuje sama o svojem životu, pa i o tome hoće li, kad i koliko djece roditi. I nakon što ostvari tu svoju želju ili plan, tada je definitivno neumjesno propitivati je li se njezino dijete trebalo roditi ili ne. Dijete je rođeno!
I nije sad ovo tema o kasnijim trudnoćama koliko o objašnjavanju, analiziranju, opravdavanju temeljnih stvari koje čine naš život. Kome smo dužni bilo što razložiti? Jesmo li uopće dužni?
Postoji u ljudima svojevrsna potreba za prihvaćanjem i odobravanjem. Vjerujem da, u nekom obliku, ta potreba nastavi postojati i kad zađemo u zrelu dob iako se tada uglavnom manje brinemo za mišljenje okoline. Malo tko je imun na negodovanje ili provokacije drugih ljudi i želi se ponekad dokazati. No, smatram da postoji vrijeme, mjesto i način na koji nekome eventualno „polažemo račune“. Također, nisu sve osobe jednako zaslužile naše odgovore. Imat ćemo, primjerice, određeni respekt prema roditeljima, supružnicima i osobama koje nas na neki način financiraju. Nije tu riječ o dugu prema njima, nego neki ljudi zaslužuju malu nijansu razumijevanja. U ovome slučaju s gospođom iz videa riječ je o široj javnosti, pratiteljima, usputnim komentatorima. Njima nismo dužni ništa.
S druge strane, neke se žene ljute kad ih bake iz susjedstva stalno pitaju kad će se udati. Vidjela sam na društvenoj mreži da je jedna mlada dama na takvo pitanje odgovorila starici protupitanjem: „A kad ćete vi umrijeti?“ Da, ha-ha-ha, jako smiješno, baš si joj lijepo odgovorila, toj babi koja zabada nos gdje joj nije mjesto! Ne baš. Starica je odrastala u druga vremena, odgojena je na određeni način, uostalom, ona ne odlučuje o tome kad će i hoće li umrijeti – smrt će odlučiti umjesto nje, dok je udaja ipak predmet vlastite odluke. Takve rečenice starih ljudi nisam pak nikad doživljavala kao ugrozu vlastitoj autonomiji. „Kad nađem nekog“, znala sam reći. Moja pokojna prabaka brinula se da ne ostanem stara cura. „Baka, prva ćeš saznati kad se budem udavala“, odgovorila sam joj, a ona se onda osjetila počašćenom. Šteta što nije doživjela ispunjenje mojeg obećanja.
Svoje prvo dijete rodila sam u 38., a drugo u 42. godini. Uglavnom sam primala pozitivne komentare i čestitke, a doživjela sam i ovakvu reakciju na drugu trudnoću: „Stara si.“ Ta me osoba poslije pitala: „Misliš roditi pred menopauzu?“ Nije mi se svidjela ta provokacija, no nisam na nju reagirala. Jednostavno, znala sam što želim, i nikome ništa nisam bila dužna obrazlagati. Čak nisam željela ni dati do znanja koliko je neumjesno u tom trenutku reći tako nešto jer bi moja reakcija bila potpuno besmislena. Osoba koja je kadra izjaviti tako nešto apsolutno ne bi imala sluha čuti ono što bih ja odgovorila. S godinama sam naučila da je važno sačuvati energiju i biti manje reaktivna.
No, ne prestaju komentari nakon što žena ostane trudna. Javnost, okolina, uža i šira rodbina aktivira se i kad su u pitanju broj djece, njihova imena, dojenje, prehrana… Svi odjednom imaju mišljenje i izražavaju ga kao da osjećaju dužnost uključiti se. Ljudi se aktiviraju kad postanete vegetarijanac i onda se odjednom svi brinu za vaše zdravlje. Znam na vlastitom slučaju i na primjeru nekih poznanika koji su odlučili ne jesti meso. Većina ljudi uglavnom ne vodi računa o tome što jedem i pijem, no ako bih slučajno rekla da sam prestala jesti meso, to je bila automatska pozivnica za dobronamjerne savjete i prijekore u stilu – moraš jesti meso, odakle ćeš dobivati željezo i B12?
Društvene mreže olakšale su takvo uplitanje u tuđi život, procjenjivanje i osude. Svatko svaki dan dobiva svojih 15 minuta. No, gdje bismo stigli kad bismo svima odgovarali, i to jednakim intenzitetom? Zaista, postoji vrijeme, mjesto i način na koji nekome polažemo račune. Ili ih ne polažemo uopće.
Ljudi se također aktiviraju kad prijeđete određene godine, a ne odijevate se „u skladu s godinama“. Meni se najčešće uhvate frizure. Kad sam nosila rep, trebala sam skratiti kosu. Kad je bila kratka, nije bilo dobro jer žena treba nositi dugu kosu. Sad kad je opet duga, vežem je u pletenicu i zaključujem da su se ljudi oko mene navikli na mene takvu. Napokon su me pustili na miru. No, treba sve to preživjeti. Imam mali životni šalabahter u takvim situacijama iz kojeg na brzinu prolazim kroz test: Je li to što radim ilegalno? Nije. Ugrožavam li nekog svojim postupkom? Apsolutno nikoga. Ovisim li o osobi koja mi upućuje prigovore? Hrani li me? Financira? Jako me nečim zadužila? Zanimljivo je što takve komentare najviše daju oni koji nemaju nikakve veze s našim životom i sasvim je za njihov život svejedno kako ćemo živjeti svoj. Ne utječu na nas, ni mi na njih.
Pa zašto su onda toliko angažirani? Možda im je dosadno, ili projiciraju vlastite nesigurnosti, ili pak postupaju iz osjećaja nadmoći. Ako nam je previše stalo što govore, možda ni sami nismo sigurni u svoje postupke pa onda obračunavajući se s komentarima ustvari preslagujemo svoje misli i odluke. U svakom slučaju, komentatora i onih što zapitkuju će uvijek biti, to ne možemo izbjeći. No, ako smo sigurni u ono što radimo, i dogovorili smo se prvo sa sobom, a onda s onima koji su zaista faktor u našem životu, usputni komentari bit će poput zujanja muhe – dosadni ali prolazni.