Nikada nisam bila članica književnog kluba. Čitam svojim tempom i biram ono što volim, a ne prema dogovoru. No ponosna sam članica kazališnog kluba. S malom skupinom prijateljica jednom mjesečno odlazim u kazalište. Nemamo puno pravila. Sastajemo se otprilike jednom mjesečno, svaki put druga bira što ćemo gledati (sve smo otvorenog uma), nakon predstave idemo na čaj ili čašu vina i s puno (najčešće previše) strasti diskutiramo o predstavi. Često se ne složimo. Ponekad rasprave budu vrlo žestoke. Dobre nas predstave motiviraju na ozbiljne razgovore. Povremeno nešto što pogledamo bude toliko apsurdno da nam i to postane zanimljivo. Tijekom tri godine, koliko naš mali eksperiment traje, pogledale smo već mnogo predstava, poneki koncert i izložbu. Zagreb ima bogatu kazališnu scenu, sve više malih eksperimentalnih kazališta te sve više odličnih glumaca i redatelja. U nastavku su predstave koje su mi, među odgledanima, bile najdraže.
Na posljednju koju smo pogledale jedva smo se odlučile. Predstava traje oko 215 minuta (da vam pomognem, to su 3 sata i 35 minuta). Za tako nešto treba imati kondiciju i puno dobre volje. No otišle smo i dobro da jesmo. Predstava je, naime, odlična. Max, Mischa i ofenziva Tet kazališna je adaptacija istoimenog romana norveškog pisca Johana Harstada, u režiji Ivice Buljana, postavljena u Zagrebačkom kazalištu mladih, a tekst je adaptirao Vid Hribar. Radnja prati život kazališnog redatelja Maxa Hansena i uključuje teme odrastanja, prijateljstva, migracija, umjetnosti, političkih i povijesnih lomova te iskustva vremena, s posebnim naglaskom na vezu između Norveške i Sjedinjenih Američkih Država. U glavnim ulogama nastupaju Ivan Jurković kao Mordecai, Ugo Korani kao Max i Rakan Rushaidat kao Owen Larsen. Pitala sam se što bi me moglo držati na stolici toliko dugo, no do pauze (koja je nakon 150 minuta) niti jednom nisam pogledala na sat. Predstava se sastoji od velikog broja sekvenci koje prate iznimno bogat sadržaj romana. Svi se na sceni stalno presvlače. Glazba Darka Rundeka djeluje ironično. No ipak sve funkcionira. Glumci, pokret, (uvijek bazična) scenografija, priča, dinamika i dobar „feeling“ cijele predstave. ZKM je trenutačno najzanimljivije zagrebačko kazalište.
Unatoč prethodnoj rečenici, Teatar EXIT već je godinama moje najdraže zagrebačko kazalište. Neke od najdražih predstava, najbolji glumci i neprežaljeni Saša Anočić čine ovo kazalište mojim omiljenim teatrom. EXIT-u opraštam i povremene neuspjehe. Dodatno, Živko Anočić je odličan glumac, pa je bilo jasno da sam željela pogledati predstavu Vrata do. Predstava se temelji na tekstu francuskog dramatičara i scenarista Fabricea Roger-Lacana, u režiji Rajka Minkovića. Radnja je strukturirana kao dijalog dvoje likova, Nje i Njega, koje (uz Živka Anočića) tumači i odlična Jadranka Đokić. Ona je psihijatrica srednjih godina, a on produkt-menadžer u velikoj tvrtki, odgovoran za plasman jogurta. Kao i uvijek u EXIT-u, predstava se odvija u minimalističkom scenskom prostoru. To stavlja naglasak na glumce, koji imaju neočekivanu kemiju. Prije predstave malo sam se bojala klišeizirane priče i stereotipnih fora, no glumci su me razoružali. Uživjela sam se u njihov odnos i sretno pljeskala kada su se na kraju poljubili (isprika za spoiler). Jako slatka predstava.
Kada je jedna od članica kazališnog kluba predložila predstavu Jezik kopačke, nisam očekivala previše. Bila sam u gužvi i nisam ništa pročitala o predstavi unaprijed. Znala sam samo da se radi o nogometu. Ne zanima me nogomet. Ali u klubu je dogovor da smo otvorene prema svim prijedlozima, pa i predstavama o nogometu. Predstava je praizvedba teksta Ivana Ergića i Filipa Grujića, u režiji Boruta Šeparovića, nastala u produkcijskom i izvedbenom kontekstu Montažstroja. Još jedna duga predstava (165 minuta), namijenjena publici starijoj od 18 godina. Polazi od priče o mladom hrvatskom nogometašu koji prelazi u njemački klub Wolfsburg, no zapravo je riječ o analizi profesionalnog sporta, njegove ekonomske logike, kulture pritiska, discipliniranja tijela i emocionalne kontrole. Izvedba kombinira dokumentarne dijelove, fizičko kazalište i glazbu, karakteristično za Montažstroj. Kao što sam rekla, ne zanima me nogomet, ali predstava zapravo i nije o nogometu. Odnosno, nogometni kontekst pojačava vrlo snažnu i angažiranu priču o mentalnom zdravlju i definiciji uspjeha. Šeparović je odličan redatelj, a Bernard Tomić, koji igra naslovnu ulogu, moj je najdraži hrvatski glumac. Uz izvrsnog Tomića, ZKM ima i mnogo drugih izvrsnih glumaca, poput Rakana Rushaidata, koji glumi oca glavnog lika. Sjajna predstava koju bih pogledala još jednom.
Predstava Mrzim istinu! autorski je projekt redatelja Olivera Frljića, nastao u produkciji Teatra &TD u Zagrebu, a premijerno je izvedena 26. svibnja 2011. godine (dakle, izvodi se već 15 godina). Predstava je zamišljena kao autobiografski i dokumentarno-scenski rad u kojem Frljić na sceni izravno tematizira vlastitu obiteljsku povijest, ratno iskustvo i osobna svjedočanstva, koristeći obiteljske dokumente i glumačku izloženost kao temelj predstave. U izvedbi sudjeluju Ivana Roščić, Rakan Rushaidat, Filip Križan i Iva Visković, a predstava se igra u intimnom prostoru pred malim brojem gledatelja. Mrzim istinu! ima status jedne od ključnih predstava suvremenog hrvatskog kazališta zbog svoje radikalne otvorenosti. Ova predstava nije za svakoga. Frljić nije za svakoga. Iako nisam velika obožavateljica njegova rada, Mrzim istinu! je jedinstvena, zanimljiva i odlična predstava. Daje novo značenje izrazu “ogoliti se”. Ne znam kako je bilo Frljićevim roditeljima kada su je pogledali (ako su je uopće pogledali), ali ja sam je doživjela kao ogledalo. Ne nužno ugodno, ali svakako vrijedno. Mrzim istinu! gledala sam tri puta.
Pokušavajući otkriti neka nova kazališta i nove projekte, završile smo i na predstavi Možeš biti sve što želiš, Ivane Vuković, nastaloj u produkciji KunstTeatra, malog kazališta na Trešnjevci. U predstavi dvije djevojčice, Mare i Lenu, istražuju konstrukciju ženskog identiteta, odrastanje i društvene obrasce koji oblikuju ženska iskustva. U izvedbi Lane Menige i Nikoline Prkačin, predstava koristi humor, ironiju i namjernu pretjeranost kako bi razotkrila stereotipe, šovinističke obrasce i kontradikcije suvremenog društva. Predstava traje samo sat vremena, ali potiče na razmišljanje. Kao što sam napisala u prethodnom osvrtu na predstavu, u maloj dvorani na Trešnjevci dvije su mlade glumice jasno, glasno i povremeno duhovito postigle da ih skupina nešto starijih žena čuje, vidi i razumije.
Spoj zgodnog KunstTeatra i odličnog Bernarda Tomića odveo me i na predstavu Bilo bi šteta to ne obaviti danas autora i redatelja Ivora Martinića. U središtu je intimna priča o prekidu dugogodišnje ljubavne veze između dvojice glumaca, Deana i Luke, koja se odvija tijekom jednog dana. U predstavi, uz Bernarda Tomića, igra i Pavle Vrkjan, Maja Posavec posuđuje glas, a dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac. KunstTeatar ima vrlo malu scenu, koja je za ovu predstavu dodatno umanjena. Glumci sjede među publikom i doista moraju prilagoditi pristup glumi i publici. Osjećaj je vrlo intiman, kao da sjedite u sobi dok vaša dva prijatelja prekidaju svoju vezu. Pomalo voajerski i pomalo neugodno. Tijekom predstave navijala sam malo za Deana, malo za Luku, a na kraju mi je bilo žao što su prekinuli. Vrlo životna predstava.
Predstavu Enigmatske varijacije gledale smo tijekom jedne jako vruće zagrebačke večeri, prije nego što je HNK otvorio svoju novu scenu. Zagušljiva atmosfera nije obećavala. No predstava nas je osvojila unatoč svemu. Enigmatske varijacije nastale su prema drami Erica-Emmanuela Schmitta, u režiji Neve Rošić, kao koprodukcija Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i HNK-a u Zagrebu. Riječ je o komornoj predstavi za dva glumca, Aleksandra Cvjetkovića i Luku Dragića, koja se razvija kao intelektualni i emocionalni dvoboj između povučenog, slavnog pisca i novinara koji ga posjećuje pod lažnim identitetom. Tekst se oslanja na postupno razotkrivanje identiteta, motiva i intimnih istina. Rasplet nije jasan do samog kraja. No priča je u ovoj predstavi sekundarna. Najvažniji dio predstave je dinamika između dva odlična glumca. Luku Dragića sam gledala u velikom broju predstava, no ovdje mi je bio otkriće. Odlična predstava.
Iako Maske igraju već dugo, nikada mi nije palo na pamet pogledati ih. Greška. Maske su autorski projekt Dražena Šivaka, koncipirane kao „lecture performance“ koji kroz povijest, simboliku i izvedbenu praksu maske istražuje njezinu ulogu u kazalištu i društvenim ritualima. Nikada prije nisam gledala „lecture performance“ i moram priznati da me Šivak impresionirao. Predstava polazi od najranijih tragova maskiranja u pretpovijesnim i ritualnim praksama, preko antičkog kazališta i commedije dell’arte, sve do suvremenih izvedbenih konteksta, povezujući arhetipske likove s današnjim društvenim i psihološkim obrascima. Šivak na sceni istodobno djeluje kao glumac, pripovjedač i vodič, demonstrirajući kako maska u glumačkom smislu ne skriva, nego omogućuje razotkrivanje, transformaciju i slobodu izraza. Predstava naglašava tehničke i fizičke aspekte glumačke vještine, odnos između ljudske i „životinjske“ prirode izvođača te kontinuitet tradicije commedije dell’arte u hrvatskom kulturnom prostoru, uključujući reference na Marina Držića. Gledale smo je u prostoru Studija EXIT. Nakon predstave autor je odgovarao na pitanja publike, što mi se učinilo zanimljivim konceptom. Šivak je odličan, predstava je sjajna i mislim da bi trebala biti dio školskog kurikuluma. Bravo.