Kazališni klub
Prije nešto više od godinu dana, hodajući s prijateljicom po Maksimirskoj šumi nakon (pre)teške večere, kukala sam kako me muči činjenica da se uglavnom družim uz jelo. Ona rijetko pije, ne voli teške večere, pa smo se obje složile da nam treba neki format druženja koji ne uključuje hranu i vino. Razmišljale smo kako okupiti grupu žena i osmisliti oblik redovitih druženja, ali s jasnim fokusom na određeni sadržaj. Kako obje jako volimo kazalište, činilo nam se prirodnim organizirati neki oblik kazališnog kluba. Godinu dana i jednu kazališnu sezonu kasnije, vrlo smo zadovoljne našom idejom. Svaki mjesec jedna od članica našeg malog kluba odabere predstavu ili koncert i nada se da nije pogrešno odabrala. Prošli sam tjedan to bila ja.
Za početak sezone činilo mi se da moramo probati nešto malo drugačije. Tražeći što bismo pogledale, naišla sam na KunstTeatar na Trešnjevci. Moram priznati da do sada nisam znala za KunstTeatar. Pronašla sam da je to nezavisno kazalište, osnovano 2018. godine, koje djeluje kao udruga u kulturi, okupljajući umjetnike i organizacije nezavisne scene s ciljem razvoja neinstitucionalne umjetnosti. Kažu za sebe da su relevantna destinacija za publiku zainteresiranu za suvremene izvedbene prakse. Obzirom da smo mi publika zainteresirana za suvremene izvedbene prakse, učinilo mi se da su pravi odabir za nas. Njihova dvorana ima samo 40 mjesta i u nju se ulazi kroz prostor kafića. Predstava je trebala početi u 8, no ljubazna konobarica iz kafića nam je rekla da će netko doći po nas kada predstava počne. Vrlo nepretenciozno. I zgodno.
Predstava na koju smo došle, “Možeš biti sve što želiš“, parafrazira slogan poznat s kutija Barbie lutki (“You can be anything”). U režiji autorice Ivane Vuković i izvedbi Lane Menige i Nikoline Prkačin, predstava prikazuje igru dviju djevojčica, Mare i Lenu (njihova imena imaju poruku – Lenu nije obično ime, jer Lenu nije siromašna kao Mare). Djevojčice se sprdaju sa šovinističkim vicevima, degradacijom žena i problemima iz hrvatskog političkog konteksta, komentirajući stvarnost koja nas okružuje. U dužim i kraćim sekvencama, Mare i Lenu su povremeno djevojčice, povremeno žene, povremeno glumice. Skakuću, penju se i glume banane. U nekim scenama doista lucidno podvlače koliko je apsurdan prikaz i položaj žena u društvu. Predstava se poigrava feminističkom porukom (Mare i Lenu se rugaju pojmu feminističke predstave), no djevojčice ironično provociraju raspravu o pravoj slobodi žena u društvu koje nam još uvijek nameće razna ograničenja. Prozivaju patrijarhalne standarde, stereotipe i društvena očekivanja. Iako su neke sekvence bile pomalo površne (jer uloga žena nije jednostavna tema), sveukupna poruka bila je jasna, duhovita i odlično odigrana. Možda cilj predstave nije mijenjanje svijeta, već s malo satire nagovoriti publiku da promisli.
Nisam ljubiteljica eksplicitnih feminističkih poruka. Možda je to generacijska stvar. Možda zbog činjenice da su se neke žene prije mene izborile za mene. Možda je to samo stvar stila, pa mi se čini da nije potrebno stalno ponavljati riječ “menstruacija” kako bi se izrazila moja ravnopravnost s onima koji ju nemaju. Ali. Ali. Jako mi se sviđa ideja jasnog izražavanja stava. Sviđa mi se da nove generacije žena pišu (i glume) po svojim pravilima. Sviđa mi se da glasno ponavljaju riječ “menstruacija” ako smatraju da ju je potrebno čuti. U maloj dvorani na Trešnjevci, dvije su mlade glumice jasno, glasno i povremeno duhovito postigle da ih skupina nešto starijih žena čuje. I vidi. I razumije. Za jednu predstavu, više nego dovoljno.
