Moram priznati da sam u zadnje vrijeme razvila jednu vrlo specifičnu ovisnost – nakon što sam na ovom istom portalu pročitala intervju s Filipom Filkovićem Philatzom, zaintrigirala sam se i pogledala nekoliko njegovih uradaka. To je preraslo u nezdravu opsesiju u kojoj sam onda pogledala baš sve videe navedenog producenta i svaki dan provjeravam ima li što novo. Da, ja se od sada deklariram kao Philatz-fil.
Nevjerojatno je kako je serijal “Spomenar” dotaknuo cijelu jednu generaciju, a meni se čini da je to baš moja generacija. Generacija onih čije je djetinjstvo prolazilo pod zvukom ratnih sirena, ali smo bili premali da bismo shvatili što one točno znače pa se u nas nije uvlačio strah. Zadnja generacija djece bez interneta. Mi koji smo prve seminare pisane na računalu spremali na diskete.
Najviše me fascinira čitanje komentara. Mnoštvo pohvala, ali još više kratkih isječaka nečijih sjećanja. Gotovo svaki komentar je priča za sebe. Kada bi to pročitao netko tko nije živio u to vrijeme, iz komentara bi se moglo zaključiti da je baš to bilo najljepše vrijeme u povijesti svijeta i da je sve bilo bolje, trajnije i s više duše. Tako je to sa sjećanjima – osim ako nije bilo neke znatne traume, tijelo jednostavno pamti samo lijepe trenutke (zato, primjerice, moja mama stalno priča kako smo brat i ja bili savršena djeca koja se nikad nisu svađala, a ja se sjećam kako si do faksa nismo uputili niti jednu miroljubivu rečenicu).
Budući da više ne živim u Hrvatskoj, često i sama upadnem u zamku beskrajne nostalgije. Mozak mi je odlučio izbrisati iz sjećanja baš svu negativu i zamijeniti je sjećanjima na prve korake moje djece, miris čvaraka i toplih puter-štangica, uzbuđenje koje sam osjećala kada sam dobila posao u najvećoj staklenoj zgradi u Zagrebu i kada sam se vozila liftom na 23. kat.
Svaki put kada se vratim, vidim samo lijepe uspomene – ovdje smo pili kavu s prijateljima i beskrajno se dugo smijali, ovdje je naša kći bacala kamenčiće u vodu, a baš na ovoj tramvajskoj stanici me moj muž prvi put poljubio, nakon što sam mu nehajno pala u zagrljaj glumeći da imam skliske čizme.
Često razmišljam kako je sada i meni, a i svim tim ljudima iz komentara, u sjećanju ostao samo osjećaj trenutka. Dok je internet prepun savjeta kako da kuća bude savršeno čista, a tijelo čvrsto kao Van Damme na vrhuncu karijere, ja se sjećam samo kako je naš stan mirisao, kako je tepih bio mekan i zagrljaj moje mame isto. Ne sjećam se zaista koliko je puta tjedno mama usisavala ni koliko je imala kila. I dok sama opsesiram oko istih stvari, postajem svjesna da je moja sadašnjost – djetinjstvo moje djece. Dom koji stvaram je za njih, a ne za poznanike ili, još gore, strance s interneta. Hoće li se sjećati mame s usisavačem ili mame koja je obrisala baš svaku njihovu suzu? Hoće li se sjećati kako sam na pametnom satu opsesivno brojala korake i kalorije ili kako sam ga koristila da s drugog kraja kuće pustim našu omiljenu pjesmu i utrčim u dnevni boravak plešući kao manijak?
Otkad sam osvijestila da sam ja kreator većine njihovih uspomena, svojski se trudim da i oni postanu ljudi koji će za 30 godina na nekoj platformi ostavljati komentare kako je baš između 2020. i 2030. bilo najljepše doba u povijesti svemira. Kako će se s nostalgijom prisjećati vremena kada su ljudi još sami vozili aute, a modeli iPhonea imali samo dvoznamenkaste brojeve.
A najviše se nadam da će u njihovim sjećanjima to biti vrijeme kada je mama svako jutro spremala svakome omiljeni sendvič za ručak u školi, kada ih je tata nosio na leđima i bio tata-konjić čak i kad su postali objektivno preteški za to, kada je jedan od roditelja bio kod kuće svaki put kad su došli doma, spreman da posluša dramu s prijateljicama ili obriše suze, vrijeme kad su ih mama i tata tjerali da idu u obiteljske šetnje na kojima bi se, unatoč početnom gunđanju, uvijek orio smijeh.
Želim da se sjete da je naša kuća uvijek mirisala na kolač i friško oprani veš, a ponekad i na dinstano povrće (red se mora znati!). Da se sjete kako nikad, baš nikad nisu zaspali bez puse i zagrljaja, a ujutro je, prije Čokolina, bila servirana porcija maženja. Da se sjete kako, unatoč tome što smo daleko od cijele obitelji, baš nikad nisu bili sami. A i ako zaborave, sigurna sam da ću im ja, kao i meni moja mama, servirati samo filtrirane predivne trenutke za nedjeljnim ručkom i tako ih uvjeriti da je baš njihovo djetinjstvo bilo najljepše.