Volim kazalište. Nekada davno, dok sam još išla u osnovnu školu, legendarna Zvjezdana Ladika potpuno me uvukla u taj svijet. Nisam postala slavna glumica (iako i dalje mislim da sam trebala), ali ljubav prema kazalištu ostala je. Danas bih se nazvala kazališnim entuzijastom, iako ne poznajem dobro kazališnu scenu. Naprosto, puno se toga zbiva u životu, pa kazalište dolazi na red tek povremeno. Zato neke redatelje, glumce, pa i kazališta otkrijem onda kada već svi za njih znaju. O redateljima u koje sam se zaljubila – drugom prilikom. Ovaj put – o kazalištu i glumcu.
Tražeći predstavu na koju bih odvela prijateljice, naišla sam na malo kazalište na Trešnjevci. Prva predstava koju sam ondje pogledala bila je „Možeš biti sve što želiš“, izvedena u prostoru koji više nalikuje na veću sobu iza kafića nego na klasično kazalište. I predstava i kazalište bili su zgodno otkriće. Tako sam otkrila Kunstteatar. Nekoliko mjeseci kasnije, u ZKM-u sam gledala predstavu „Jezik kopačke“. Neočekivano, predstava me osvojila. Neočekivano, jer sam došla s određenom zadrškom. Nogomet i nogometaši dio su nekog drugog svijeta. Međutim, predstava je odlična. A najbolji dio predstave je glavni glumac. Tako sam otkrila Bernarda Tomića.
Naravno, svi koji prate kazalište već znaju tko je Bernard Tomić. Prate ga ambiciozni naslovi („Da se Bernard Tomić rodio u Londonu, bio bi Hamlet“, „Jedan od najtalentiranijih glumaca mlađe generacije“) i nagrade (Zlatna arena za najboljeg glumca za ulogu u filmu Proslava). No ja sam ga prvi put gledala u ZKM-u i pomislila da je nogometaš, a ne glumac. On je, naravno, glumac i to odličan. Toliko dobar da sam prošli tjedan spojila svoja dva nedavna kazališna otkrića i otišla ga pogledati u novoj predstavi Kunstteatra – „Bilo bi šteta to ne obaviti danas“.
Predstava prati prekid veze dvojice glumaca, Deana i Luke, nakon pet godina zajedničkog života. Iako se na prvi pogled čini da Luka prekid prihvaća smireno, razgovori koji slijede otkrivaju tinjajuće zamjerke i neizgovorene emocije koje su se godinama nakupljale. Jedan od zanimljivih aspekata predstave jest prikaz odnosa Deana i Luke – bez naglašenih stereotipa ili stilskih obilježja koji bi ga učinili očitijim publici. Bernard Tomić je Dean, impulzivan i emotivan, što ga čini dinamičnijom figurom u odnosu. Pavle Vrkljan je Luka i djeluje smirenije i suzdržanije. Njegova hladnokrvnost u prekidu postaje ključna točka dramske napetosti. Iako su neki kritičari primijetili da među njima nedostaje kemije te da njihov odnos djeluje previše neutralno i suzdržano, meni je upravo ta dinamika bila najbolji dio predstave. Umjesto da se naglasak stavlja na specifičnost odnosa između dva muškarca, fokus je na univerzalnoj priči o ljubavnoj vezi i njezinu prekidu. Dodatno, u malom gledalištu Kunstteatra glumci su toliko blizu publici da im to omogućuje glumu izrazima lica. Kao i u Jeziku kopačke, Bernard Tomić je izvrstan. Zato sam s njim porazgovarala nakon predstave.
Pročitala sam da ste najtalentiraniji mladi glumac nove generacije.
Možda sam samo u posljednje vrijeme bio malo više izložen javnosti nego neki moji kolege. Imao sam sreće da sam sudjelovao u projektima koji su bili vidljiviji.
Zašto gluma?
Slučajno, prilično slučajno. To sam već spomenuo u nekim ranijim razgovorima. Bio sam povezan sa župom sv. Petra, tamo sam provodio dosta vremena, a postojala je i dramska skupina koju je vodila Irena Kolar. Ona je radila i u Učilištu ZKM-a. Priključio sam se toj skupini više kao nekakvom dodatnom sadržaju – taman sam prestao trenirati nogomet i tražio nešto čime bih popunio slobodno vrijeme. Bilo je to kao neka dobra igra, zabavno i oslobađajuće. Irena mi je tada predložila da dođem u ZKM. Razgovarao sam s roditeljima, učinilo im se to kao dobra ideja. Bilo mi je izuzetno zanimljivo – imao sam osjećaj da mogu biti bilo tko, bilo što. Kad je Borut Šeparović raspisao audiciju za dječake rođene između 1991. i 1995. godine, moj kolega Nikola Nedić nagovorio me da se prijavimo. Isprva nisam htio, bio sam prilično sramežljiv. Ipak sam otišao s njim – i obojica smo na kraju dobili uloge. Ta predstava bila je ozbiljna, baš kao što je Borut ozbiljan redatelj. Tada sam prvi put razmislio da je to nešto u čemu sam možda dobar i čime bih se mogao baviti. Borut me dodatno potaknuo i savjetovao da razmislim o Akademiji. I tako je sve išlo jedno za drugim – i evo me danas, gluma je ono čime se bavim.
Je li postojala neka druga karijera u igri ili ne?
Iskreno, dovoljno sam rano otkrio glumu, a zapravo nisam imao pojma što bih drugo sa sobom. Ništa mi drugo nije bilo na vidiku. U neku ruku, to je bila sreća. Nemam pojma gdje bih završio da nije bilo toga.
A danas – da nema glume, postoji li neka alternativa?
Mislim da se svatko može baviti bilo čim, ako se tome stvarno posveti i ako radi svoj posao kako treba. Ali gluma je meni nekako najbliža. Šteta je ne iskoristiti ono što ti prirodno ide.
Veseli li vas kazalište?
Apsolutno. Svaki novi proces je novi početak. Ne možeš nastaviti gdje si stao. Nije to kao u videoigrama da imaš check point pa ideš dalje odatle. Ne. Svaki put krećeš ispočetka. Traže se nove stvari. Uloge koje igraš nemaju veze jedna s drugom. Uvijek radiš nešto novo. I moraš otići do kraja u nekom trenutku. Publici se ne može lagati. Kad se vrate kući, svatko zna za sebe je li mu to bilo dobro ili nije. Bez obzira na opće mišljenje, hajp ili bilo što drugo. Zato mi je ova predstava posebna, jer tu se stvarno ništa ne može sakriti. U nekim trenucima smo na desetak centimetara od gledatelja. I sve se vidi.
Što je specifično u radu na maloj sceni poput KunstTeatra?
Dok smo radili na predstavi, bili smo svjesni da će publika biti jako blizu. Radili smo ovu predstavu s Ivorom Martinićem, koji je predivan čovjek, od njega sam naučio stvarno puno. Gledao sam predstavu “Bilo bi šteta da biljke krepaju“, u kojoj igraju Pavle Vrkljan i Maja Posavec, i jako mi se svidjela. Znao sam da će to biti intimno, ali kad smo na generalnoj probi prvi put imali publiku – 20-ak ljudi – ipak smo se malo stisnuli. I to mi je bilo nevjerojatno važno iskustvo. Jer bez obzira na to što znaš da će to biti tako, tijelo ti ipak drugačije reagira kad publika stvarno dođe. Moraš to osvijestiti. U tom prostoru – samo Pavle i ja. Svi su drugi tamo, ali mi moramo biti zajedno, povezani. Sa svakom izvedbom postajalo je lakše.
Jeste li svjesno odustali od institucionalnih kazališta i ansambala?
Da, ja sam freelancer – još uvijek. To je posljedica nekih mojih mladenačkih odluka. Iskreno, ne bih to preporučio niti jednom mladom umjetniku, glumcu ili glumici, jer nije lako. Bile su to moje hirovite odluke koje su me dovele ovdje. Što sam stariji, sve više shvaćam da taj bunt, taj otpor prema sustavu ne mijenja ništa. Možeš samo sebi otežati. Uvijek je potrebna barem neka vrsta sigurnosti, pogotovo u vremenu kakvo je bilo tijekom korone. S druge strane, koliko god su te moje odluke bile impulzivne, natjerale su me da se stalno sam motiviram. Nisam si mogao dopustiti dvije loše predstave zaredom. Naravno da ih je bilo – karijera nije ravna crta – ali ta ideja da moraš ostati “u igri” bila je dodatna motivacija. Bih li sad postupio drugačije da mogu vratiti vrijeme? Ne znam. Možda. Mislim da sam se razvio – odnosno, i dalje se razvijam – i da sam imao priliku raditi s puno različitih ljudi, ne samo u zatvorenim ansamblima. Uvijek mislim da je to bio dobar izbor.
Imaju li glumci luksuz reći “ne”?
I da i ne. Možeš reći “ne”, ali tada dovodiš u pitanje svoju egzistenciju. Ja sam, srećom, posljednjih par godina puno radio i to s različitim ljudima, pa sam si ponekad mogao priuštiti da odbijem nešto. Mislim da je najbolja odluka koju sam donio na početku karijere to što nisam prihvaćao sve što mi se nudilo. Čak se nisam ni pojavljivao na svim audicijama. Bojao sam se da ću “istrošiti” lice prerano. Kazalište mi je tada bilo veći fokus nego film. Iako cijenim i jedno i drugo, možda mi je kazalište ipak veća ljubav.
Znači kazalište prije filma?
I jedno i drugo mi je drago. Ali čini mi se da još nemam dovoljno iskustva za film – to je ipak druga vrsta koncentracije i pripreme. Kazalište mi je stvarna ljubav. Uživam u njemu. Kad se dogodi nešto lijepo na probi – makar to već sutra ne uspije – to te ispuni za cijeli dan, ponekad i tjedan. Takve stvari se rjeđe događaju na filmu. Film se snima mjesec, dva, tri, ponekad i duže… drukčiji je ritam.
Što ste zadnje gledali u kazalištu?
Zadnje što sam pogledao bila je predstava “Slijepci vode slijepe” Boruta Šeparovića. Bio sam na premijeri. U zadnje vrijeme imam jako puno svojih predstava pa nažalost nemam vremena za odlazak u kazalište koliko bih želio.
Glumite s lakoćom. Mora li se lakoća pripremati?
Ako ta lakoća i postoji, ja je iskreno nisam svjestan…ako je tu, onda je to vjerojatno rezultat razumijevanja samog procesa. Kad svi – i glumci i cijeli autorski tim – znaju što rade i idu u istom smjeru, sve ide lakše. Nije to nikakva magija. Tijelo pamti. Kad uđeš u prostor i kad predstavu igraš više puta, rečenice same dolaze – samo ih vadiš iz ladice.
Što čini dobrog glumca?
Ne znam. I ja bih to volio znati. Mislim da dobar glumac mora biti svjestan da zapravo radi skoro 24 sata dnevno. Sve što mu se događa, sve što vidi, sve što opazi – mora negdje pohraniti. I onda to izvučeš kad ti zatreba. Mislim da te stvari moraju biti osobne. U mom slučaju – moraš biti ljut na sebe, nezadovoljan, da bi išta iz tebe izašlo.
Ponekad ste, dakle, nezadovoljni?
Da, da, stalno. Bez toga nema ništa. Normalno je da pogriješiš – samo tako možeš shvatiti što nije dobro i što može biti bolje.
Je li neka predstava koju volite ostala bez publike koju je zaslužila?
Možda Proces Kafka u Teatru &TD. Igrali smo premalo puta. Bila je to luda, zanimljiva predstava – dugačka, ali vrijedna. Šteta što nije došla do više ljudi.
Je li vas neka uloga promijenila?
Ako moram nešto izdvojiti, onda bi to bila suradnja s Brunom Ankovićem. Dobio sam glavnu ulogu u njegovom filmu i morao sam napraviti određene ustupke prema sebi. Recimo, morao sam ozbiljno smršavjeti, biti discipliniran i dosljedan. To mi nije lako palo, ali ta transformacija mi je pokazala koliko se trud isplati. Ne govorim to zato što je film dobio nagradu, nego zato što sam uspio prijeći neku svoju granicu. Bio sam iskreno iznenađen da to mogu. Isto vrijedi i za “Jezik kopačke“. Predstava je fizički i psihički vrlo zahtjevna. Ali pokazuje da čovjek može sve.
Ima li grešaka koje ne biste ponovili?
Vjerojatno većina stvari koje sam snimao dok sam bio mlađi. Tada nisam bio dovoljno discipliniran, niti predan. Bio sam i dosta uplašen. Kad vidiš kako to rade stariji, iskusniji glumci – shvatiš da si pristupio svemu pogrešno. Ali onda je već kasno. Ne možeš vratiti kadar. Ne može se snimati ponovno samo zbog tebe. Ali očito tako mora biti – da pogriješiš, da naučiš.
Što za vas znači sreća u budućnosti? Hollywoodska karijera?
O tome uopće ne razmišljam. Volio bih više snimati, ali volio bih i snimati kvalitetne stvari. Mislim da bi to svatko htio. Želio bih imati više vremena da se ozbiljnije posvetim radu na ulogama, a možda i malo predahnuti od kazališta – da se za sljedeću predstavu mogu stvarno pripremiti. Trenutno skačem iz projekta u projekt. Zapravo, ne razmišljam previše unaprijed. Samo se trudim biti što bolji u onome što radim i da publika bude zadovoljna. I ako to može ostati tako – meni je to sasvim dovoljno.
Fotografije: Matej Jurčević