Kada sam bila gimnazijalka, išli smo na maturalno putovanje u Španjolsku. Jednu večer na plaži okupio se čitav razred, a četiri cure odlučile su biti malo slobodne – skinule su gornji dio kupaćeg kostima, hihotale se i otišle kupati se u more.
Ostatak razreda sjedio je na plaži. Razgovarali smo i svi ih gledali. One su se ponašale kao da su same – bilo je to pomalo usiljeno veselje nalik performansu, ali u svakom slučaju bile su vesele. Takve mokre došle su do svojih ručnika blizu nas, obrisale se i obukle. Većina je šutjela, nitko nije komentirao, iako je nekima možda bilo neugodno. Jedan dečko iz razreda gledao ih je očito šokiran, na što mu je jedna od njih odbrusila: „Kaj, nikad nisi vidio cice?“
To je u to vrijeme očito bio njihov način razumijevanja emancipacije i borbe za slobodu.
Kasnije, kad sam studirala u Zagrebu, jedna moja prijateljica s fakulteta paralelno je upisala Ženske studije. Sa svojim je kolegicama s tog studija često odlazila u aktivističke akcije, pa je nama ostalima prepričavala doživljaje. Ispričala nam je kako su jednu noć išle sa sprejevima po Zagrebu, tražile reklamne plakate za anticelulitne kreme i po tim bilbordima pisale: „Volim svoj celulit“.
Ja tada nisam baš razumjela poantu. Kao prvo, nisam voljela vlastiti celulit – ne zato što bi mi netko nametnuo da ga ne volim, nego zato što mi to jednostavno nije bilo lijepo. Za mene to nije imalo nikakve veze s muškarcima, patrijarhatom ni odgojem. No, razumjela sam da je to bio njihov način razumijevanja emancipacije i borbe za slobodu.
Prošlo je od mojih srednjoškolskih i fakultetskih dana dosta godina i u zadnje vrijeme razmišljam o vlastitoj borbi za emancipaciju. Istina je da se nisam borila tako svjesno, javno i glasno kao one. No, izborila sam se na sasvim drugi način kroz život; pod broj jedan: obrazovanjem, a pod broj dva: stvaranjem vlastitog novca još od vrlo mladih dana. Još sam kao dijete imala svoj novac i rano postala svjesna snage koju on nosi. To nema nikakve veze s materijalizmom, nego upravo s osjećajem osobne slobode i autonomije.
Zato ne morate kćerima govoriti puno o feminizmu i emancipaciji jer to je samo teorija. Ako ste ih u djetinjstvu voljeli i to pokazivali te im dali kruh u ruke, dobro zanimanje ili kapital – vi ste ih već emancipirali.
Pišem sve ovo potaknuta komentarom žene koja je nedavno izjavila kako svoju djecu odgaja da budu politički korektna. Tada mi je prošlo kroz glavu: ne trebate ih puno učiti teoriji, samo im omogućite da imaju svoj novac. I to vrijedi jednako i za sinove i za kćeri – tu nema nikakve razlike. Osoba koja ima vlastiti novac neusporedivo je slobodnija od one koja ga nema.
Nekada nije bilo toliko razvoda kao danas – vole isticati statistiku. No, ne znam je li to zato što su brakovi bili kvalitetniji ili sretniji, ili zato što žene nisu imale vlastiti novac i nekretnine. Ako su bile nezadovoljne u braku, jesu li imale svoj novac i svoju kuću u koju su mogle otići živjeti?
Jedna stara žena, meni jako draga, rođena je pred Drugi svjetski rat. Živjela je težak život, a kao da to nije bilo dovoljno, udala se za čovjeka s kojim se prilično napatila. S njim je rodila troje djece. Dok je ona radila u njihovom rodnom mjestu, on je otišao na rad u inozemstvo. Kada ga je jednom otišla posjetiti, shvatila je da on tamo ima drugu ženu. Naravno, nije ga napustila. Kako bi postupila da je bila bogata, a ne potpuno ekonomski ovisna o njemu? Ne možemo znati, no možda žene ne bi nekad toliko trpjele da su imale svoj novac i svoj stan. Neke žene naprosto nisu imale izbora. Pogotovo kad uzmemo u obzir i djecu koju je trebalo hraniti i oblačiti. Sebe možda nekako i bi, ali bi li sama mogla uzdržavati i djecu?
Društvena struktura uopće nije bila prilagođena ženi, samohranoj majci. Nisu postojale socijalne pomoći, porodiljne ili roditeljske naknade – žene su bile prepuštene same sebi. Odnosno svojem supružniku. I zato su trpjele alkoholičara, kockara, nasilnika, a ne jer su bile dobro odgojene mazohistice.
Književnica Vedrana Rudan jednom je rekla da potpuno slobodan čovjek može biti samo onaj tko ima puno novaca i malo želja. (Ja sam negdje na pola puta do toga – imam malo želja.) Da, potpuno slobodna može biti ona žena koja ima vlastiti novac. I zato omogućite svojim kćerima da zarade svoj novac, da steknu svoju nekretninu i da raspolažu same svojom imovinom. To je najbolji priručnik iz feminizma.