Puno nas mašta o tome kako će napisati knjigu, naučiti svirati gitaru, plesati tango, ali svakodnevni život i njegov ritam često nas pregaze pa takve stvari ostanu samo maštarija. E, pa, moj prijatelj Ivan Jozić stvarno je napisao roman, i to uz sve druge ovozemaljske aktivnosti. Ivan je, naime, poduzetnik s vlastitom digitalnom agencijom, organizira kulturne večeri Grad u Gavelli, vodio je političke kampanje, bio košarkaški trener, tata je, suprug i svašta nešto…
Kad je imao prvu verziju romana, zamolio me da je pročitam i dam mu feedback. A feedback je često umjetnost balansiranja – kako prema drugoj strani biti pozitivan, motivirati je da nastavi, a istodobno biti realan, ukazati na nedostatke i na ono što bi trebalo poboljšati. Bila me frka kako dati feedback na nešto toliko veliko i intimno kao što je roman, a pritom zadovoljiti i jedno i drugo.
Srećom, Ivan Jozić napisao je odličan roman i nije me doveo u tešku poziciju. Roman Kuća pod prismotrom upravo je objavio VBZ, a danas vam donosim intervju s autorom.
Ivane, ti si digitalac i ozbiljnu si karijeru izgradio kao direktor digitala u Pevexu i Večernjem listu te kao direktor marketinga u bankarskom sektoru. Danas si poduzetnik i vlasnik digitalne agencije Deckard. Kako odlučiš da danas neće pobijediti klijent, mailovi i posao, nego roman?
Taj tip odluke, koliko god romantično ili nespojivo zvučao, zapravo se svodi na raspored. Kao i ostale životne uloge u kojima sudjelujemo – kad radiš jedno, nešto drugo je on-hold. Konkretnije, moje vrijeme za pisanje je kasno navečer, a vikendima noć. Još od studentskih dana to mi je bilo najproduktivnije vrijeme. Noć, tišina, nitko te ne treba ili traži (možda i osjećaj da ništa ne propuštamo „tamo vani”?). Dan je rezerviran za posao i obitelj. A znaš i iz vlastitog iskustva – koliko god da se hvali ta „poduzetnička sloboda” – ona je izravno vezana za potrebe klijenata, operativne dnevne zadatke, koordinacije s timom, prodaju… Zadnjih petnaestak godina ta podjela dana postala mi je normalna. Raspored i kalendar, nema tu velike misterije i magije.
Koliko žrtve zahtijeva pisanje romana i što je zapravo nagrada za taj trud? Sama činjenica da si izdao knjigu, dobre recenzije, nagrade, broj prodanih primjeraka ili nešto sasvim drugo?
Čini mi se da je u ovom slučaju „žrtva” samo vrijeme koje smo utrošili na jednu stvar, umjesto na neku drugu. Što bih radio, gledao Netflix? Zanemario sam neke drage ljude i to jest žrtva. A nagrada je trenutak kada vlastitu knjigu držiš u rukama. Onda dolaze vanjski faktori koje spominješ – recenzije, komentari ljudi koje i ne poznaješ, prijevodi i nagrade. Osjećaj sreće kada knjiga napokon izađe van za mene je različit od drugih pozitivnih podražaja; pobijediš utakmicu, na primjer, ili dobiješ povišicu. Ovo je neko drugačije, tiho zadovoljstvo. Dugo ostaje tu negdje. A tu je i ego koji ide uz stvaranje; kad te gura naprijed, dobar je, a ima i svoju čupavu stranu.
Što je teže, započeti roman ili ga završiti?
Puno, puno je lakše početi. Kao i sa stvarima u životu, zar ne?
Je li te tijekom pisanja roman ikada odveo nekamo kamo uopće nisi planirao? Postoji li lik ili dio priče koji ti se, slikovito rečeno, oteo kontroli?
O, da. Likovi se otimaju, prigovaraju, nestanu na par mjeseci pa se ponovo vrate. Pišem strukturirano. To je moj način, a zapravo je iluzija, da stvari držim pod kontrolom. Roman, naravno, ima svoje planove. Nekidan sam pogledao prve skice, sam početak pisanja. Tada sam mislio „imam sve posloženo.” Taj dokument i ovaj roman nemaju veze jedno s drugim! Vjerujem da je slično u većini kreativnih industrija i umjetničkih praksi. Ne kažem da je nemoguće pogoditi iz prve – postoje priče o legendarnim rifovima koje su rockeri odsvirali skoro pa slučajno i postali antologijski – ipak su to iznimke. Pisanje je, kao i život, serija pokušaja i pogrešaka s vjerom u pozitivan ishod.
U društvu koje od nas često traži da se identificiramo kroz posao, kako uspijevaš nositi toliko „poslovnih šešira”? Kad upoznaš neku novu osobu, kako se predstaviš? Kao digitalac, poduzetnik ili pisac?
U pravu si, sve češće društvo traži da se predstavimo kroz posao, identificiramo vrijednost kroz jednu ulogu, debljinu novčanika ili duljinu haube. Uvezli smo taj bizarni običaj, kao i mnoge druge stvari. Kratko sam živio u SAD-u i tamo pitanje „čime se baviš” dolazi doslovno nakon prve rečenice. Potreba da razumiju u koju ladicu će te smjestiti gotovo je komična. Čime-se-baviš-u-životu više nije pitanje, to je striček kondukter; ti mu pružaš kartu s odgovorom, a kondukter te prema odgovoru smjesti u vagon kojem pripadaš. Odgovor će ti zvučati blesavo – ali u 99 % slučajeva kažem samo ime, čak i u prilikama koje traže opširnije predstavljanje. Možda nekad nije pristojno, ali jest moja mala pobuna protiv ladica.
Smeta li poslovni Jozić Joziću piscu zbog ponekad puritanskog pogleda na književnost? Ne kažem da trebaš živjeti u vlažnom podrumu i imati tuberkulozu, ali imam osjećaj da se ta dva Jozića ne nalaze baš često na istome mjestu.
Znači tuberkulozu trebam, ha ha! Taj puritanski pogled doista postoji; zauzimaju ga neki urednici, neki izdavači, pisci i kulturni radnici, no ipak je to manjina. Možda je to način filtriranja (opet neka ladica?): netko je stranac, govori ili se oblači drugačije, iz drugog je svijeta: možda je prirodno pokazati određenu skepsu. Mislim da sam taj zid preskočio, već dugo igram ovu igru. A i najvažnije – kvaliteta teksta govori o svima nama. Ipak, postoji zanimljiv uzorak: poduzetnici su, gotovo bez iznimke, zainteresiraniji za proces. Kako pišem, gdje sjedim, u koje vrijeme, kako to točno izgleda. Postoji li inspiracija, koristim li AI, postoje li načini da se pisanje knjige ubrza, bolje plasira, proda. Pisci su s druge strane zainteresirani za unutarnji svijet, onaj nevidljivi motor unutra: kakav je osjećaj izgubiti veliki natječaj ili ga dobiti, što me motivira da radim sam za sebe… U tim pitanjima vidi se razlika svjetova, a oba su lijepa.
Predstavlja li ti ta, izrazit ću se grubo, „bipolarnost” – poduzetnik / pisac – izazov u životu, u smislu da pomalo pripadaš dvama svjetovima, a nijednom do kraja?
To je jedan pogled, vjerojatno ispravan. Dopusti da ti ponudim i drugi – imam najbolje od oba svijeta, iskreno sam sretan zbog toga.
Žanr tvog romana teško je odrediti. Najbliži mi se čini magijski realizam, koji smo toliko zavoljeli kroz Márqueza i druge latinoameričke pisce, ali u nekim sam dijelovima osjetila i Murakamija. Znam da obojicu voliš čitati. U koji bi žanr ti smjestio svoj roman kad bi baš morao? I koliko ono što čitaš svjesno ili nesvjesno ulazi u ono što pišeš?
Roman ima i elemente krimića, jednu lijepu ljubavnu priču, dosta elaboriranu migrantsku liniju radnje… Nisam imao potrebu odrediti žanr jer mi je od početka bila jasna odrednica druge vrste – želio sam napisati roman o Zagrebu. Ovo drugo bilo mi je važno – svi autori koje spominješ sjajno opisuju mjesta, svjetove svojih radnji. To sam želio postići pišući o Zagrebu. Da bude više od kulise.
Roman gradiš na relativno velikom broju likova i priča koje se sjajno povezuju. Je li neka od njih istinita? Odakle crpiš taj „magijski” dio, a odakle dolazi „realizam”?
Magijski realizam je zeznuta igra. Svi smo mi, kao mladi pisci, mislili da možemo pisati kao Márquez; prvo, zato što je zabavno tako pisati, a drugo zbog ega – vidi mene kako sam kreativan i maštovit. Danas, kad se u tekstu dotaknem magijskog realizma, jasno mi je koja su pravila te igre – uspješno napisan magijski realizam mora biti čvrsto usidren u realnosti. Sve (osim tog izboja magije) mora biti savršeno uvjerljivo, funkcionirati u ovom svijetu. Onda imam pravo iskoristiti taj moment magije, kao džoker, ali samo za poantu, motivaciju ili stilsko rješenje. Sve ostalo je promašaj.
Za one koji nisu čitali knjigu, kad bi trebao opisati o čemu pišeš, a da ne ulaziš u detalje, kako bi sročio „trailer” svog romana? I je li to uopće roman o onome o čemu se na prvi pogled čini da jest?
To je roman o Zagrebu. Omnibus neobičnih priča i likova – a svi se oni prije ili kasnije susreću u lijepoj zgradi na križanju Gundulićeve i Zelenog vala, kući Dragice Grahor. A u priči se, kako to ponekad bude, pojavi i vuk.
Uvijek mi je zanimljivo, nakon što pogledam neki film, na IMDb-u provjeriti jesu li se autorima potkrale kakve greške ili nelogičnosti. Kako si pazio da se tebi nešto takvo ne dogodi? Je li bilo teško s obzirom na velik broj likova?
Bilo je teško. Morao sam raditi vremenske linije, crtati likove na papiru i zapisivati događaje po datumima. Našao sam puno grešaka – a još više su ih našli urednici knjige Kruno Lokotar i Emir Imamović Pirke. Vjerujem da nelogičnosti više nema, ali isto tako znam da, ako ih ima, ti ćeš ih sigurno pronaći!
Radnja romana događa se u Zagrebu, ali Zagreb ti nije samo kulisa priče, nego grad ima puno aktivniju ulogu. Prvih 12 godina života nisi proveo u Zagrebu, ali svejedno mi se čini da je to tvoj grad i da ima veliku ulogu u tvom životu. Kakav je zapravo tvoj odnos sa Zagrebom?
Volim ovaj grad. Osjećam da sam ga odabrao, iako u devedesetima sigurno nisam bio ja taj koji je birao. Ako imamo otvorene oči, vidimo sve što čini jedan prostor: i manjkavosti, i prostor za napredak, kao i ono što volimo, na što smo se navikli i smatramo to svojim. Zagreb i danas biram kao „svoj” grad – klijenti mi često kažu da bi i njima i meni bilo lakše da se preselim u Beč te da se to relativno lako može organizirati. Ne vidim se u takvom scenariju, ovdje sam sretan.
Koriste li ti digitalna znanja i vještine iz tvoje druge uloge, one digitalca, dok pišeš? Koristiš li umjetnu inteligenciju? I vidiš li već danas u književnosti neke prednosti, ali i negativne posljedice njezina korištenja?
Da, koristim umjetnu inteligenciju. Važna mi je kao istraživačka podloga za dijelove teksta o kojima faktografski ne znam dovoljno. U prvoj knjizi sam, prije petnaestak godina, imao jednu priču koja se temeljila na mentalnoj bolesti o kojoj nisam znao gotovo ništa. Proveo sam dane i dane u NSK dok nisam završio priču. Danas se ta vrsta prikupljanja informacija odvija u sekundama. Negativne posljedice vidimo u svakom alatu ili metodi kojima ljudi pokušavaju prevariti druge ljude. Ne izgleda mi da AI danas može napisati ozbiljan roman. U budućnosti? Ne bih se baš kladio da neće moći, pogotovo žanrovski. A ta tema brine i glazbenike, scenariste, grafičare, marketingaše… Da me pitaš, volio bih da AI ostane otprilike na ovoj razini – da nas po mogućnosti ne pobije, a da ga koristimo kao doista moćan alat koji ubrzava repetitivne poslove. Naravno, neće tako biti. AI mi je bolna tema: u isto vrijeme ga koristim i prezirem.
Znam da si dugo radio na romanu. Kad danas otvoriš gotovu knjigu, vidiš li još stvari koje bi mijenjao ili je u jednom trenutku moraš pustiti i prihvatiti da više nije samo tvoja?
Nema ništa što bih mijenjao, gotovo je s tim. Moje iskustvo (pisanja) te knjige je završeno, sada su na redu čitatelji.
Za kraj, u gotovo svakoj industriji sama činjenica da imate dobar proizvod rijetko je dovoljna da bi ga kupci primijetili i da bi se prodavao u značajnim količinama. Vrijedi li isto i za romane? Kako izgleda život romana nakon što izađe iz tiskare i koliko autor danas mora biti i vlastiti marketingaš?
Književno djelo je umjetnost dok ga pišeš i umjetnost je dok ga čitaš. Sve ostalo vrijeme između – knjiga je proizvod. Treba skladište, logistički lanac, digitalni ili fizički izlog, lijepe korice, narativ i PR. Treba sve marketinške alate koji su na raspolaganju kako bi čitatelju dospjela u ruke.
Hvala Ivanu na razgovoru, njegov roman možete kupiti na stranicama izdavača: https://www.vbz.hr/book/kuca-pod-prismotrom/