Započet ću ovaj tekst napomenom da nisam floorplay terapeut, zapravo, nisam uopće terapeut. Ali sudbina je htjela da sam mama čije je sve troje djece imalo (i još uvijek ima) određene izazove koji su utjecali na razvoj njihovog ponašanja i komunikacije. Na ruku nam još i ne ide što živimo u Nizozemskoj, pa od najranije dobi moraju učiti dva jezika paralelno. Srećom, uz prave terapije prebrodili smo većinu tih izazova, a ja sam, htjela – ne htjela, postala mama/terapeut.
S tehnikom floorplay (Floortime) upoznala sam se prije 4 godine, kada je moj sin krenuo u specijalizirani vrtić za djecu s komunikacijskim izazovima. Kada je krenuo, nisam znala da je temelj za učenje jezika združena pažnja, koja većini djece dolazi spontano, a neki je moraju naučiti. Združena pažnja je sposobnost djeteta da dijeli fokus na neki predmet ili događaj s drugom osobom. Primjerice: dijete vidi psa, pokaže prstom na njega (nekad ga i imenuje) te pogleda u roditelja kako bi provjerilo vidi li i on to isto. To nije samo “gledanje u istu stvar”, nego zajedničko iskustvo i dijeljenje doživljaja.
Floorplay je metoda poticanja dječjeg razvoja koja se temelji na jednostavnoj ideji: spustite se na pod i uđite u djetetov svijet. Umjesto da odrasla osoba vodi igru i postavlja pravila, ona prati djetetove interese i inicijativu. Cilj nije naučiti dijete vještini (poput slaganja kocki po boji), već izgraditi emocionalnu povezanost i potaknuti djetetovu prirodnu želju za komunikacijom i rješavanjem problema.
Floorplay tehnika nije samo za djecu s komunikacijskim izazovima – svako dijete može imati koristi od igre s roditeljem koji se uključeno i fokusirano igra prateći djetetov ritam. Tako sam primijetila da se s najmlađom kćeri gotovo nikad ne igram “normalno”, već pratim principe floorplaya ni ne razmišljajući o tome.
Pa što bi to točno značilo? Kod djece s razvojnim ili komunikacijskim izazovima, združenu pažnju je ponekad teško uspostaviti jer dijete može biti “zaključano” u svom svijetu. Floorplay je koristi i razvija na specifičan način:
Dijete sjedi na podu i fokusirano je isključivo na to da kotači svakog autića budu u savršenoj ravnini. Ako ga pokušate zazvati, ne reagira. Ako mu maknete autić, nastupa frustracija.
1. Korak: Ulazak u djetetov svijet (Pridruživanje)
Umjesto da djetetu kažete “idemo se radije loptati”, vi uzmete svoj autić i sjednete pored njega. Počnete slagati svoj autić u istu tu liniju.
- Što se događa: Dijete vas registrira kao “nekoga tko radi isto što i ja”, što mu nije prijetnja.
2. Korak: Nježno “ometanje” (Razbijanje rigidnosti)
Nakon što ste neko vrijeme slagali autiće zajedno, vi “slučajno” stavite svoj autić okomito na njegovu liniju ili ga stavite tako da mu malo blokira put za sljedeći autić.
- Što se događa: Njegov mozak, koji je bio u “autopilotu” slaganja, odjednom nailazi na prepreku. Fokus se mora proširiti s kotača autića na tu novu prepreku.
3. Korak: Stvaranje interakcije (Proširivanje fokusa)
Dijete će vjerojatno pokušati maknuti vaš autić ili će vas pogledati u stilu “što to radiš?”.
- Vaša reakcija: Čim vas pogleda ili pokuša maknuti autić, vi od toga napravite zabavu. Možete proizvesti smiješan zvuk (“Biii-biip, zastoj na cesti!”) ili lagano rukom “sakriti” mjesto gdje je planirao staviti sljedeći autić.
- Rezultat: U tom trenutku rigidnost je “razbijena”. Dijete više ne gleda samo u liniju autića, već gleda u vas i vašu ruku. Njegov mozak je morao procesuirati socijalni podražaj kako bi nastavio svoju aktivnost.
Ukratko, kroz floorplay mi ne “tjeramo” dijete da nas primijeti, već postajemo dio onoga što dijete već zanima, čime združena pažnja nastaje prirodno, a ne pod pritiskom.
U manje stručnom opisu, floorplay se može sažeti ovako – ulazimo u djetetov svijet bez ometanja te proširujemo igru koju dijete samo izabere. U toj se tehnici također puno koristi pretjerivanje, dakle glasni zvukovi, veselo pljeskanje kada sagradite npr. toranj, glumljenje raznih glasova ako se igrate s lutkicama i životinjama. Na vlastitetom sam primjeru primijetila da djeca počnu strelovitom brzinom pričati i ponavljati rečenice koje nauče kroz ovu tehniku. Floorplay je tehnika koja također razvija fokus (jako bitno kod djece s ADHD-om) te djecu uči da je komunikacija dvosmjerna.
Zato, idući put kada sjednete na pod sa svojim djetetom, zaboravite na pravila iz priručnika i odraslu logiku. Najvažnije od svega – zaboravite telefon, televizor i ostale distrakcije. Dopustite sebi da budete vođeni i uvučeni u djetetov svijet. Kroz te male, naizgled jednostavne trenutke zajedničke igre, ne samo da potičemo njihov razvoj i govor, već gradimo nevidljive, ali neraskidive mostove povjerenja i razumijevanja. Jer na kraju dana, floorplay je upravo to – puno više od same igre.