Već neko vrijeme suprug i ja svjesni smo da nam je kuća u kojoj živimo postala premalena. Naša peteročlana obitelj ugodno je živjela u njoj 4 godine, ali djeca su sve veća, i malene sobice koje su se na početku činile sasvim dovoljne, premalene su za njihove potrebe. Nakon polugodišnje potrage našli smo novu kuću, vrlo sličnu našoj, samo malo veću. Mrvu veću, mrvu noviju, mrvu bolju. Onako, slatki mali upgrade. Za nas, sasvim dovoljan.
Stavili smo našu kuću na tržište i krenula je prodaja, te se naša kuća prodala za samo 8 dana. Čak sam bila pomalo i ljuta što agentu za nekretnine plaćamo pozamašnu proviziju, a kuća je bila na tržištu manje nego što traje jedna boca mlijeka, ali ok… što je, tu je. Takva su pravila.
Kada me nazvao s ponudom za koju je znao da ćemo odmah prihvatiti, bila sam sretna. To je to, nema više neizvjesnosti, manijakalnog čišćenja kuće kada se pokazuje kupcima, bojazni da ćemo morati uzeti veći kredit… I onda su krenule suze. Vani je rominjala kiša, a meni su se u grudima skupili baš svi osjećaji. Sve uspomene, naša dječica koja su bila tako malena kad smo došli ovdje. Naša kuhinja u kojoj sam pripremala tisuće obroka. Smijeh prijatelja koji se orio između zidova. Žuti kauč na kojem smo baš jučer, kao za kraj, pogledali zadnju epizodu serije The Middle, koju smo gledali svaku večer zadnjih nekoliko mjeseci. Ja sam ronila suze, a djeca su me grlila. Obećali su mi da nikada neće otići od kuće (kao likovi iz serije), iako svi znamo da je to jedna ogromna „bijela” laž.
Ogromni ormar s knjigama koji smo s godinama proširivali ponosno pokazuje naše knjige koje sam složila u duginim bojama. Ako nekog zanima na što trošimo novac, a nemamo luksuznu odjeću ni aute – evo tu je – u tom ormaru. Kod nas je poznato pravilo da se na knjigama ne štedi, a naša je „knjižnica” na hrvatskom (usred Nizozemske) naš veliki ponos. Udobna fotelja za čitanje odmah je pokraj, kao apsolutan must svakog ljubitelja knjiga.
Legla sam na pod pokraj kreveta moje najmlađe djevojčice i pokušala upiti svaki kutak njene male sobice. Izgledala je tako spokojno, nakon tople kupke, mirisala je na kremu za tijelo s kakaom i balzam protiv kašlja s eukaliptusom. Mekana posteljina na srca izgledala je kao oblak koji ju je pokrio. Njena je sobica mala, ali tako nježna i tako „dječja”. Soba u koju će se sada useliti puno je više „aesthetic”, sva u bež tonovima, kako je sad in. A sobica s kojom se pozdravlja spaja vesele tonove zagasite zelene i nježne ružičaste, dok sa zida pozdravljaju slike s motivima duge i sunca. Na rozim policama naslagane su najljepše knjige i slike naše obitelji. Tu vise i njene omiljene haljinice. Noćna lampica s motivima džungle nježno obasjava zidove i stropove.
Moja su starija djeca baš nedavno svoje sobe malo uozbiljila. Sa zida sam nevoljko ogulila motive autića i bagera i prebojala zid u „mušku” sivu boju. Tepih sa stazom zamijenio je mekani, pogađate, sivi tepih. Plišance na prozorskoj dasci zamijenile su knjige.
Dugu koju sam nacrtala na zidu sobe moje kćeri sada prekriva nekoliko slojeva bijele boje. Rozi zid sada je zelene boje, ali na podu je još uvijek mekani mucasti tepih i bean bag za čitanje. Na zidu visi ogledalo u obliku sladoleda, a iznad stola barem 20 narukvica koje je izradila. Ipak se vidi da tu još uvijek spava djevojčica. Ista posteljina sa srcima krasi i njen krevet. Za razliku od brata, ona se još nije pozdravila sa 30 plišanaca s kojima spava.
A onda je tu naša soba, mirna, ozbiljna, stvorena za odmor i mir. Na zidu je polica s koje nas već godinama gledaju autorski radovi naše šogorice Lane, po kojoj je naša Lana dobila ime. Svaki ima posebno, intimno značenje i sele se s nama u svaki stan i kuću u kojoj smo živjeli.
Da, naša je kuća mala, ali nije bila tako mala kad smo se u nju uselili. Zapravo, tada se činila dosta prostrana i velika. Naša su djeca bila manja, a i nas je ukupno bilo – manje. Ispunili smo svaki kutak uspomenama, ljubavlju i smijehom, mirisima domaće hrane i veselom glazbom. Iz naše se kuće uvijek orila pjesma, a kroz vrata vrta mirisalo je nešto iz pećnice. Sada ćemo sve to spakirati i odnijeti na novu adresu, a bolno sam sigurna da nam ta kuća baš nikad neće postati premala. Zapravo, vjerojatno će nam s vremenom postati – prevelika. No, sada o tome odbijam razmišljati.
Doviđenja, naša kućice.