Zapadne demokracije već dugo nisu sposobne osigurati ono što se nekoć podrazumijevalo: priuštiv stan, predvidljivo zaposlenje, društvenu mobilnost i osjećaj da će sljedeća generacija živjeti bolje od prethodne. To je razlog za pobunu.
Mladi prosvjeduju diljem Europe i nas, starije, dovode u neugodnu situaciju. Ne možemo im više pokroviteljski propovijedati o strpljenju i prilagodbi. Uredili smo društva u kojima je lakše čuvati stečeno nego stvoriti nešto novo. Mi imamo imovinu, oni cijene. Mi stečena prava, oni uvjete za ulazak. Mi obećanja, oni račune. Svoju smo sadašnjost zaštitili na račun njihove budućnosti. A zatim smo ih naučili tražiti još više politike koja ih je dovela u taj položaj.
Naravno, nisu svi stariji imućni niti su svi mladi siromašni. Umirovljenik koji bira između grijanja i hrane nije privilegiran. Mladi nasljednik nekoliko stanova nije žrtva svoje generacije. Ali kakvo društvo postajemo ako je važnije što ti ostave roditelji nego što znaš i napraviš sam? Društvo u kojem se položaj nasljeđuje teško može uvjerljivo propovijedati o vrijednosti rada.
Dugo smo napredak shvaćali kao obećanje da će djeca živjeti bolje od roditelja. Danas im objašnjavamo zašto moraju očekivati manje. Manji stan, manje sigurnosti, kasnije osamostaljivanje. Prosvijećeni umirovljenici priznaju da su uništavali prirodu, a za pokoru unucima preporučuju »odrast«. Kad bismo trebali smanjiti vlastita očekivanja, govorimo o nedopustivom zadiranju u stečena prava. Njihova su očekivanja pretjerana. Naša su nedodirljiva.
Mi imovinu, oni cijene
Stan je za onoga tko ga ima imovina. Za onoga kome je potreban on je trošak. Isto poskupljenje za prvoga je dobra vijest, za drugoga udaljavanje od samostalnosti. Kad se veselimo vrijednosti svoje nekretnine, mogli bismo se zapitati koliko će dodatnih godina rada za njezinu kupnju trebati nekome drugome.
Visoke cijene stanovanja nismo stvorili samo propisima. Važne su i cijene zemljišta, troškovi gradnje, financiranje i potražnja. No političku odgovornost rado skrivamo iza tržišta, kao da je ono samo odlučilo gdje se smije graditi i koliko će godina trajati ishođenje dozvola.
Svako ograničenje ima svoj razlog. Štitimo okoliš, baštinu, vizure, osunčanost, parkirališta i karakter susjedstva. Mnogo toga opravdano. No razumni pojedinačni razlozi mogu se zbrojiti u nerazuman rezultat: stanova nema dovoljno i mladi si ih ne mogu priuštiti. U postupcima dobro čujemo ljude koji ondje već žive. Znatno slabije one koji bi ondje tek željeli živjeti. Budući susjed nema jednaku političku težinu kao sadašnji birač.
Zatim ponudimo subvenciju, povoljniji kredit, jamstvo. Bez dodatne gradnje povećavamo kupovnu moć u utrci za istim stanovima. Dio pomoći može se preliti u višu kupoprodajnu cijenu ili najamninu. Država pomaže mladoj osobi da više plati vlasniku i to proglašava međugeneracijskom solidarnošću.
Gradnja javnih stanova za najam povećava ponudu. Nije, dakle, svejedno omogućuje li javni novac izgradnju novog stana ili samo višu ponudu za postojeći. Oboje nazivamo socijalnom politikom. No naziv mjere ne govori kome ona koristi.
Slično vrijedi za zelenu tranziciju. Visoke cijene stanovanja potiskuju mladu osobu daleko od posla, a zatim joj ekološkim nametima poskupljujemo put do njega, čak i ako nema upotrebljivog javnog prijevoza. Imućnija osoba lakše kupi čišći automobil, obnovi kuću i iskoristi subvenciju. Nužnost klimatske politike još ne jamči pravednu raspodjelu troškova.
Ono što je danas preteško platiti prebacujemo u javni dug. No zaduživanje za školu, željeznicu ili istraživačku infrastrukturu nije isto što i zaduživanje za potrošnju koju ne možemo podmirivati tekućim prihodima. U prvom slučaju nasljednicima ostavljamo i korist. U drugom im možemo ostaviti ponajprije kamate. Buduće generacije idealan su platitelj: ne sudjeluju u pregovorima, ne štrajkaju i ne glasuju protiv proračuna.
Održavati nešto što nema budućnosti?
Mladima ne nudimo samo loše polazište. Zahtijevamo da financiraju model čije su se demografske i gospodarske pretpostavke temeljito promijenile. Socijalna država širila se dok su brojne generacije ulazile na tržište rada, omjer zaposlenih i umirovljenika bio je povoljniji, a ljudi su kraće primali mirovinu. Sustavi su se mijenjali, ali političko obećanje ostaje: stečeno možemo sačuvati, dodati nova prava i račun podmiriti poslije.
Mirovinska blagajna nije osobna kasica za naše doprinose. U sustavu tekućeg financiranja današnji zaposleni u velikoj mjeri plaćaju današnje mirovine. Ako ih primamo dulje, a za nama dolaze malobrojnije generacije, netko mora pokriti razliku. Duljim radom, višim doprinosima, većim izdvajanjima iz poreza, drukčijom visinom primanja ili kombinacijom tih mjera. Veća zaposlenost i produktivnost mogu olakšati teret. Zabrana neugodnih pitanja ne može.
Dulji život civilizacijski je uspjeh. No ne možemo se veseliti dodatnim godinama i istodobno ustrajati na tome da one ništa ne smiju promijeniti. Osobito ako očekujemo da će se umjesto nas prilagoditi drugi. Starije društvo treba i više liječenja, njege i dugotrajne skrbi. Novi lijekovi te stanične i genske terapije donose iznimne mogućnosti, ali i troškove. Mogućnosti liječenja mogu rasti brže od mogućnosti njegova financiranja. Što ćemo financirati, kako procjenjivati koristi i gdje pronaći ljude koji će pružati skrb? Koliko problema uzrokuje nedostatak novca, a koliko način na koji ga trošimo? Ako ne odlučujemo javno, odluke ne nestaju. Umjesto nas donose ih liste čekanja, manjak kadra i mogućnost plaćanja iz vlastitog džepa.
Ni javna škola ne ispunjava svoje obećanje već samim time što ne naplaćuje školarinu. Važno je što mladi nauče i koliko mogu postići neovisno o imovini roditelja. Ako roditelji praznine u znanju popunjavaju plaćenim instrukcijama, a vrata do posla otvaraju vezama, škola teško može izjednačiti početne mogućnosti. Kad branimo javno školstvo, što branimo: mogućnosti djece ili način rada ustanova? To nije uvijek isto.
Ni demografski preokret ne možemo jednostavno naručiti. Više priuštivih stanova ne znači automatski više djece. Stambenu politiku moramo opravdati time što ljudima omogućuje dostojan i samostalan život, a ne obećanim brojem rođenih. Mirovine i zdravstvo ne smijemo planirati kao da nas iza ugla već čeka nova brojna generacija.
Doseljavanje može ublažiti manjak radnika i povećati priljeve u javne blagajne, ali zahtijeva i stanove, usluge i uspješnu integraciju. Bez toga nastaje opasna mješavina segregacije, natjecanja za ograničena dobra i političkog nepovjerenja. S novim ljudima možemo dobiti na vremenu. No njihovim dolaskom ne možemo opravdavati beskonačno odgađanje promjena.
Može li socijalna država, izgrađena u prošlom stoljeću, još opstati? Pod kojim uvjetima i na čiji račun? Umjesto o tome, prepiremo se o tome tko je više voli.
Riječi solidarnosti, praksa privilegija
Najuspješniji dio sadašnjeg uređenja njegova je sposobnost da se poistovjeti sa solidarnošću. Tko posumnja u sustav, navodno sumnja u brigu za slabije. Tko predloži drukčija pravila, navodno želi ljudima oduzeti prava. Tako se rasprava o učincima pretvara u provjeru moralne besprijekornosti.
No pozivanje na solidarnost nije dokaz dobre organiziranosti. Javno financiranje ne jamči dostupnost. Veći izdaci još ne znače veću pravednost. Socijalna država može mladoj osobi dobrom školom, vrtićem ili dostupnim liječenjem otvoriti mogućnosti. Ali može joj i uzimati sve više od plaće, dok ona sama sve teže dolazi do vrtića ili liječnika. Unatoč tome nudimo još više istoga. Više izdataka bez pitanja o rezultatima. Više prava bez pitanja o provedivosti. Više zaštite bez pitanja koga štiti i od koga.
Takva su pitanja neugodna i za ljevicu i za desnicu. Jedni bi morali objasniti zašto veća javna potrošnja ne znači uvijek veću pravednost. Drugi zašto obrana vlasništva prečesto uključuje i obranu prepreka zbog kojih novi ljudi teško dolaze do njega. A i jedni i drugi zašto je budućnost mladih u političkim govorima sveta, dok se pri donošenju odluka tako često može žrtvovati.
Mladi bi trebali financirati mirovine, održavati zdravstvo, provesti zelenu tranziciju i prilagođavati se promijenjenom tržištu rada. Djecom bi trebali osigurati i sljedeći krug financiranja. Njihov smo život pretvorili u popis zadataka za očuvanje našega. A onda se čudimo njihovu nezadovoljstvu.
Socijalna država je gola
Socijalnu državu ispraznili smo tako što smo je na riječima bezuvjetno branili. Obećanja su ostala velika, a iskustvo ljudi sve se više udaljavalo od njih. Mirovina koja ne omogućuje dostojan život. Zdravstvo do kojeg ne dolaziš na vrijeme. Škola nakon koje je i dalje važnije koga poznaješ nego što znaš. Stan koji si ne možeš priuštiti. Na papiru prava, u životu liste čekanja.
Mladi su sada primijetili da ta država nije socijalna, nego gola. Baš kao car u novom ruhu. Njihova je drskost ponajprije u tome što to govore naglas. Nije njihova dužnost prihvatiti naš model kao jedinu dopuštenu budućnost. Imaju pravo pitati ima li ga smisla popravljati ili im je potreban drukčiji društveni dogovor. Mi, stariji, dugujemo im odgovor koji će ići dalje od nabrajanja prava u koja se ne smije dirati.
Ako od njih očekujemo da održavaju naš svijet, moramo im omogućiti da izgrade svoj. Ne možemo najprije potrošiti budućnost, a onda im predbacivati što u nju ne vjeruju.