Moj otac je jednom poželio kupiti čarape u vedrim bojama. Dosadile su mu sive, smeđe, tamno plave i crne čarape kakve su se obično nudile na muškim odjelima i poželio je neke u toploj boji. I tako smo zajedno prošetali do obližnje trgovine u Varaždinu, koja je bila specijalizirana baš za prodaju čarapa. Tražio je muške čarape u vedrim bojama. Pitao je prodavačicu za pomoć, a ona je rekla da nemaju takve čarape za muškarce i nasmijala se te napravila stidljivu gestu ramenom i licem i izustila: „Pa to su vam… znate… mi to velimo… pederske.“ I sad, moj otac definitivno nije osoba koja će mahati zastavom duginih boja na paradi ponosa, ali u tom trenutku branio je prava muškaraca da nose čarape u vedrim bojama. Kupio bi on čarape deklarirane kao ženske, ali one su u manjim brojevima. I ništa, izašli smo, a on je sam nastavio svoju potragu te je na kraju našao čarape kakve je htio – jarko crvene. Nosio ih je na zelene hlače i ponosno su se isticale svaki put kad bi sjeo, a nogavica hlača se malo podigla.
Znao je kasnije oponašati prodavačicu i njezino pojašnjenje, ali stvar uopće nije simpatična: ne samo da ljudi imaju određena homofobna mišljenja, već ta njihova mišljenja mogu utjecati itekako i na ponudu. Ustvari, mišljenje se lako može pretvoriti u zabranu. Zamislite da postoji jednoumlje u kojem mišljenje većine utječe na to da čarapa u crvenoj, narančastoj, žutoj i rozoj boji uopće nema u ponudi – ni za koga.
Kad sam rodila prvo dijete (kćer), odlazila sam u kupovinu odjeće za bebu. Tražila bih u malim dućanima bodi i redovito bi me dočekalo pitanje prodavačice: „Je li za djevojčicu ili dječaka?“. A ja sam jednako tako redovito odgovarala: „Nije važno, zanimaju me sve boje.“ Nailazila sam potom na zbunjeni pogled prodavačice koja mi je onda pokazala sve, pa sam tako kupovala za svoju kćer bodije u zelenoj boji, bijeloj, plavoj, crvenoj… Kad ih je prerasla, pospremila sam nekoliko očuvanih i četiri godine poslije rodila sam sina te sam mu oblačila njezinu odjeću. Nisam mu odijevala haljinice ni majice s volančićima i čipkom, ali nisam se ustručavala obući mu običan bodi u nježno rozoj boji. Taj mu je pristajao najbolje od svih, pasao je uz njegovu put i svijetlu kosu. Naravno da su se neki meni bliski ljudi tome smijali i protivili se kako ću ja sad sinu oblačiti kćerine stvari. A ja se nisam ustručavala. No, kad je jedna od osoba koje su prigovarale došla u posjet i vidjela kako djetetu lijepo stoji ružičasto, onda je i ona poželjela svom sinu naručiti ružičasti komplet za ljeto.
I dok su mi prodavačice nudile da se opredijelim za mušku odnosno žensku boju, i dok su me ženske upozoravale „nećeš ga valjda oblačiti u rozo“, ja sam vidjela svojeg susjeda da sasvim opušteno, bez opterećenja, nosi ružičastu majicu. Heteroseksualac, tradicionalan tip, muž, otac dvoje djece. Onda sam ubrzo nakon toga vidjela drugog poznanika, isto tradicionalnog, a i on je imao rozu majicu – nešto tamniju nijansu od susjeda. Pa sam potom u gradu ugledala mladog dečka u baby roza majici s kapuljačom. Znači, njih trojica očito nisu imala problema s tim da stave na sebe ružičastu boju. I sad kad razmišljam, ne sjećam se da sam od muškaraca slušala predavanja o tome kako neka boja nije prikladna za njih. No, komentare sam čula od žena: „To je ženska boja, to nije za dječake.“ Ispast će da smo mi žene ustvari prisvojile tu boju i da smo mi njene zaštitnice. Zadržavaju li samo žene autorsko pravo na lila, ružičastu i narančastu? Pozivam muškarce da autorska prava na sve boje pripišu na sebe. Ustvari, ne, pozivam sve ljude da prisvoje sve boje!
Neki sam dan vidjela fotografiju koju je moja prijateljica snimila u Alžiru na putovanju. Fotografirala je muškarca, očito Alžirca, kako hoda ulicom, razgovara na telefon i na sebi ima njihovu tradicionalnu nošnju: dugu tuniku preko dugačkih hlača. Toliko je tunika duga da ustvari već djeluje kao haljina. I ne samo to: bila je u nježnoj boji breskve, kombinaciji ružičaste i svijetlo narančaste. S uzorkom, nekim ornamentom, od svilenkaste, mekane, podatne, (ženstvene?) tkanine u dakle nježnoj puderastoj boji na jakom muškarcu s bradom, koji neopterećeno hoda ulicom i telefonira. Eto, na alžirskom prolazniku pojavili su se boja, uzorak i odjevni predmet koji su negdje drugdje rezervirani za žene. Boja koju ćemo pripisati nekom spolu nije biološka zadatost jer boja sama po sebi nije oznaka spola – ljudi su joj dali značenje. Ako je netko smislio da su tople boje za ženske, a hladne boje za muške, jednako tako netko treći može smisliti i obrnuto. Budući da smo na to nešto naučeni, isto tako se možemo od toga odučiti i preuzeti nečiji drugi obrazac po kojem muškarac bez problema nosi puderastu haljinu. Haljinu? To je već tema za neku drugu kolumnu…