Prodana je kuća u kojoj sam rođena. Dobro, nisam rođena u kući, nego u rodilištu varaždinske bolnice, no tako se kaže za moj prvi dom, mjesto mojeg prvog prebivališta, moju prvu adresu. Bila je to kuća koju je mamin otac sa svojim roditeljima gradio ranih 60-ih, i u kojoj sam provela prve tri godine života, uz kraće pauze i selidbe na razne krajeve Jugoslavije. Moji su se roditelji često selili.
No, kuća je samo zadnja stanica. Prvo je otišao djed, pa baka. A onda sam shvatila da starim. Mnogi ljudi iz moje šire obitelji do jučer su bili djeca, a danas su roditelji. Bratić s očeve strane je već djed. Ja sam majka i teta i sada pripadam onima koji se brinu o nekome kao što se nekad moja baka brinula o meni. Sad sam ja ta koja nekome treba kupovati perece, davati za sladoled i biti osoba kojoj će se djeca vraćati. I to me plaši.
Moja je mladost odavno završila i nećete me utješiti popularnim izjavama kako život počinje u četrdesetoj, kako izgledam fit za ženu koja je rodila te kako sam još mlada. Sjećate li se pjesme Zajdi, zajdi koju je popularizirao Toše Proeski? Svi uživamo u lijepoj makedonskoj melodiji i pjevanju, ali znate li kako idu stihovi te pjesme? Osoba se obraća Suncu, pa Mjesecu, a onda i gori koja gubi svoje lišće i predlaže joj da zajedno oplakuju ono što je nestalo – lišće drveća u gori, i mladost te osobe. A onda pjevač kaže gori – tebi će se tvoje lišće vratiti, a meni se moja mladost neće.
Ako ste sada pustili suzu, ili vas je stegnulo u grlu – dobrodošli u klub!
No, imam dobre vijesti za vas: naučila sam upravo zahvaljujući svim tim spoznajama da je moje vrijeme dokle god sam živa. Starci su nekad znali reći: u „moje doba“ to nije bilo tako… ili u „naše vrijeme“…
Ljudi, još ste živi: vaše doba još uvijek traje! Vaše doba je sad.
I tako sam počela prepoznavati i prednosti uloge u kojoj se nalazim. Recimo, mogu popraviti pogreške koje su generacije prije mene činile u partnerskim odnosima. Pogotovo želim popraviti pogreške u odgoju, ali i u odnosu prema samima sebi. Biti zrela osoba znači i određeno samopoštovanje. Iskustvo donosi spoznaju da nismo toliko loši kako su nam u mladosti govorili, svjesni smo svoje vrijednosti, znamo svoje mane i prihvaćamo sebe. I nije nam više toliko stalo do mišljenja drugih ljudi. Ovo je doba kad smo stabilni. I zato ne želim očajavati. Da, ljepše je imati 19 godina jer si zdraviji, pokretniji i sporije se umaraš. Ali vrijeme ne možemo vratiti. Ni ne treba. Suočila sam se sa sobom i svojim problemom, stavila sam mladost na njeno mjesto, a kad se pojave nostalgija i melankolija, čak i malo uživam u njima jer to znači da sam živa, da osjećam. A kad se zaželim nekog doba prošlosti, pregledavam stare fotografije, pozovem prijatelje na kavu, ili im pošaljem poruku. Često puštam i glazbu iz ranijih vremena.
Moja se osnovnoškolska ekipa nije susretala sve donedavno. Završili smo osnovnu školu 1996. godine i nikad nismo obilježavali godišnjice male mature. Sve do prije nekoliko godina. Nisam bila prisutna, ali sam se uključila u Viber grupu, svi smo se opet povezali, zbijali šale i imam osjećaj da smo i dalje mladi kad smo povezani.
Ja zato njegujem sva poznanstva i prijateljstva koja su ikada stvorena. Neću čekati da se meni netko javi. Banem na vrata, pozovem na kavu, pošaljem poruku. Ništa me posebno ne košta, ali ono što svi od tih susreta dobijemo je od velike vrijednosti. Ušetala sam tako neki dan na radno mjesto prijateljici s kojom se znam iz davnina. Bila je u pozitivnom šoku, a onda sam joj ostavila knjižicu u kojoj sam opisala crtice iz našeg djetinjstva. Pročitala ju je isto poslijepodne i javila mi se porukom. Počele su izbijati stare uspomene. Opet smo bile djevojčice. No, uspomene koje imam s njom, prenosim sada na svoju djecu – i njih sam povela sa sobom na susret s prijateljicom. Oni su ju dotad znali iz priča, često sam im spominjala plesne pokrete koje mi je jednom pokazala. Sad moja djeca znaju Aleksandrin ples i često ga oponašamo kad kod kuće radimo party.
Kao mlada novinarka, dobila sam jednom zadatak intervjuirati Terezu Kesoviju pred njezin koncert. Nisam tada imala pojma o novinarstvu, Tereza je sama vodila intervju, bila je pravi profesionalac. I onda mi je u jednom trenutku rekla: „Žao mi je što nema više nikog s kim bih mogla pričati o tim vremenima.“ Danas tu rečenicu bolje razumijem. Ne osiromašuje nas samo nestanak prošlosti, već odlazak ljudi s kojima smo živjeli. Odlazak onih s kojima smo dijelili uspomene puno je veći problem. Zato, umjesto da očajavam kako starim, radije koristim prilike kako bih ih provodila sa svima koji mi znače.
Ovo je ustvari optimistična kolumna.