Mrzim ići na sistematske preglede. Kada se konačno prisilim, na ultrazvuku štitnjače mi neizbježno otkriju čvoriće. Jedan mi je stariji liječnik (a takvima načelno više vjerujem) objasnio da je to od stresa. Na pitanje što da radim, odgovor je – ništa, nema pomoći.
Oura prsten kojeg nosim, prije nekoliko mjeseci, uveo je funkciju trajnog praćenja stresa. Kada otvorite kontrolnu ploču, vidite kada ste se točno uzrujali, koliko je trajalo i što to znači za vaše zdravlje (ništa dobroga). Dnevni stres je podijeljen u četiri zone (oporavak, opuštenost, angažiranost i stres). Procjena zone ovisi o pulsu, HRVu (heart rate variability) i tjelesnoj temperaturi. Nema varanja, prsten prati sve. Obzirom da sam sklona nosivim mjeračima zdravlja, jasno je da me ova funkcija odmah stavila u stanje pozornosti. U danima kada doista postoji neki izvor stresa, prsten mi dodatno signalizira da sam pod stresom. Ne zvuči korisno, znam. No, ipak ima jedan razlog zbog kojeg mi pomaže i doktorov komentar i Ourin strogi monitor – vježbam opuštanje. Jer toksični stres o kojem pričam novi je hit pojam i polako postaje jasno da ga treba probati kontrolirati.
Toksični ili kronični stres nije bio evolucijski predviđen u ovolikoj mjeri. Danas kada živimo duže i drugačije, tijela su nam zbunjena različitim podražajima i ne razlikuju napad divlje životinje ili strah od rezultata sistematskog pregleda. Dugotrajan stres povećava rizik od visokog krvnog tlaka, dijabetesa i srčanih bolesti (a vjerojatno i cijelog niza drugih zdravstvenih problema). I akutni i kronični stres pokreću katabolička stanja — stanja u kojima naše tijelo razgrađuje stanice u tkivima u šećere koje koristimo za hitnu energiju. Međutim, moderni kronični stresovi zadržavaju nas predugo u kataboličkom stanju. To znači da ne trošimo šećer koji smo oslobodili, već se on ponovno pohranjuje u našem tijelu (kao masnoća na pogrešnim mjestima). To nas također efikasno lišava energije koja bi inače bila korištena za održavanje zdravih kostiju i mišića. Postajemo deblji i bolesniji.
Jedan od načina da utvrdimo jesmo li izloženi toksičnom stresu je provjeravanjem rada našeg autonomnog živčanog sustava. Taj sustav obuhvaća dvije komponente: parasimpatički sustav, koji je zadužen za odmor i opuštanje, i simpatički sustav, koji se aktivira u stanjima stresa i aktivnosti. Ako prevladava simpatička aktivnost tijekom duljeg razdoblja, dolazi do disbalansa. Visoka bazalna brzina otkucaja srca jedan je od jasnih pokazatelja prekomjerne aktivnosti simpatičkog sustava te može ukazivati na posljedice neprekidnog nošenja s naporima u zahtjevnim situacijama. Bazalna brzina otkucaja srca od 90 otkucaja u minuti trostruko povećava rizik od prerane smrti u usporedbi s bazalnom brzinom otkucaja srca od 60 otkucaja u minuti.*
Navodno su četiri glavna uzroka kroničnog stresa – posao, novac, obitelj i zdravlje. Brinemo stalno. S druge strane, evoluirali smo tako da tražimo brzo olakšanje od stresa. Što više brinemo, više bježimo u različite načine ponašanja koji nas opuštaju. Gledamo televiziju, jedemo, pijemo, igramo se s telefonom. I stalno brinemo. Evolucija nas nije pripremila za ovakvu konstantnu stimulaciju i razmišljanje. Međutim, ipak postoje stvari koje možemo učiniti kako bismo smanjili toksični stres ili se s njim učinkovitije nosili.
Kao što sam na početku spomenula, učim i vježbam opuštanje. Oura prsten u tome pomaže. Signalizira mi sustavno što mi diže bazalni puls i HRV, a što ga spušta. Neki su uzroci predvidivi, neke tek otkrivam. Do sada sam naučila sljedeće:
- Najvažniji faktor mojeg mira je poštivanje cirkadijurnih ritmova (unutarnji biološki satovi koji reguliraju naše dnevne cikluse aktivnosti i odmora, ponavljajući se otprilike svakih 24 sata). Moram ići spavati i buditi se otprilike u isto vrijeme. Moram jesti doručak i ručak svaki dan u istom terminu. Svako odstupanje (večernji izlazak ili preskakanje obroka) me izbaci iz takta. Velika odstupanja osjetim odmah, a mala se akumuliraju kroz vrijeme.
- Najveća promjena do koje su me doveli različiti mjerači spavanja je vrijeme odlaska na spavanje. Nikada nisam bila noćni tip, no sklona sam tome da se navečer zadržim uz televiziju dulje nego treba (moram pogledati nešto do kraja). Kada sam pažljiva i idem na spavanje do 10:45, svi rezultati i pokazatelji su mi puno bolji. Spavam dulje nego kad idem u krevet kasnije, što mi se čini nelogično, ali se stalno ponavlja.
- Moram potpuno izostaviti alkohol. To mi se ne sviđa, jer mi je ručak ili večera uz čašu, dvije, tri vina jedna od dražih stvari na svijetu. No, osvijestila sam da svaki puta kada pijem snosim posljedice. Neke dugoročne (deblja me), neke kratkoročne (potpuno mi pobrka spavanje). Za moje zdravlje (i kronični stres) sigurno bi najbolje bilo potpuno izbaciti alkohol. No, za moju sreću u braku, prijateljstva i mir u duši, nekada se ovo mora prekršiti.
- Vrlo slično prethodnom, moram potpuno izostaviti šećer. To je istovremeno i lakše i teže od izostavljanja alkohola. Kao i kada je riječ o alkoholu, kada kažem da želim preskočiti šećer, ljudi se neizmjerno čude (Jesti voće je zdravo! Ovo su zdravi kolači! Sve umjereno je dobro za zdravlje!). A i volim šećer. Odvikavam se od njega već godinama. Kada ga uspješno potpuno izostavim, osjećam se puno bolje. Ne vrti mi se u glavi. Nemam pad energije i potrebu za nečim slatkim. Nažalost, šećer kod mene često ide u paru s čašama vina iz prethodne točkice. A ta kombinacija je loša.
- Moram se kretati svaki dan. Nitko na svijetu nije manje sportski tip od mene. Nisam talentirana niti za jedan sport. No, usprkos tome, trudim se vježbati cijeli život. Rekreacija koja se za mene pokazala najuspješnijom je hodanje. Hodam (gotovo) svaki dan. Svaki dan se trudim skupiti 10 kilometara. Uz to idem na nešto što od milja zovemo pilates (zapravo se zove body tehnika) već skoro 20 godina. Želim uvesti i neke utege u svoj život, ali nikako da se natjeram. U svakom slučaju rekreacija mi pomaže da bolje spavam, da se osjećam mirnije i da me manje boli sve što već može boljeti.
- Moram aktivno raditi na tome da se ne fokusiram na negativno. Sklona sam tome. Kao da sam biološki predodređena usmjeravati se na probleme (i rješenja). No takav tip promišljanja uzrokuje stalnu tenziju. Godine malo pomažu s ovim. Osvještavaju da je sve relativno. Neke probleme (poput problema s djecom) mi je još uvijek teško prestati vrtiti po glavi, no zato neke druge (poput problema na poslu) sve manje doživljavam sudbonosnima. Pomaže mi kada osvijestim što radim i aktivno se posvetim tome da prestanem.
- Moram biti dobro organizirana. Prijateljica mi se ruga da pretjerujem s listama. Ostale mi se smiju da sam opsesivno uredna. Niti pretjerujem, niti sam opsesivna. Samo sam davno odlučila da mi nered u rasporedu ili u kući izaziva nered u glavi. Zato mi je lakše kada sam organizirana. I uredna. Kada se nađem u nekom neredu bilo koje vrste, brzo se umorim (odmah stres) i razumijem da je ljudima koji imaju takve rasporede teško.
- Uz sve ovo moram paziti na odnose sa svim važnim ljudima u svojem životu. Svaki napeti odnos izaziva neizmjeran stres. Naravno, teško je stalno imati prekrasne odnose sa svima. Ali kada se tim odnosima posvetim, vidim rezultate i osjećam mir.
Ima li onda doktor sa početka priče pravo? Ima li pomoći kada je riječ o stresu? Možda ga je nemoguće isključiti, no moguće ga je umanjiti. To je svakako područje života kojim se treba pozabaviti i probati ga što bolje savladati. Samo pažljivo, da nam ne izazove stres.
*https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/17999559/