Apoteka

O prehrani, šećeru i kilogramima

Prvi put sam bila na ozbiljnoj dijeti sa 16 godina. Surova istina je da ta dijeta traje već više od 30 godina i da nikada nije (i neće) završiti.

6 min

Ja sam jako debela osoba u tijelu umjereno debele osobe. Ljudi oko mene kažu da pretjerujem, i to u oba dijela ove izjave. No, vjerujte mi, znam što pričam. Prvi put sam bila na ozbiljnoj dijeti sa 16 godina. To nije bilo tinejdžersko prenemaganje, već prava potreba. Nakon godine dana provedene u Americi, na razmjeni, udebljala sam se 10 kilograma i vratila kući kao lopta. Čak je i moja divna, ljubazna mama zaključila da moram na dijetu. Surova istina je da ta dijeta traje već više od 30 godina i da nikada nije (i neće) završiti.

Zato danas, kada mi netko (uglavnom dobronamjerno) objasni da se ne bih mučila s kilogramima kada bih samo živjela opuštenije, jela svega pomalo, razumjela osnove prehrane, jela više riže, prilagodila prehranu krvnoj grupi, otišla kod babe vračare… nije potrebno. Doista, nije. Ponekad mislim da ljudi s kojima komentiram prehranu misle da lažem kada im kažem da ne jedem šećer, ne jedem paštu, ne jedem rižu, ne jedem kruh, ne jedem krumpire, ne jedem nakon 14 sati, itd, itd. Znam i da kada objavim recenzije restorana, izgleda kao da je moja prehrana jedna kontinuirana gozba i prejedanje. Međutim, nije baš tako.

Doista volim hranu. Uživam u njoj i to uživanje dijelim s cijelom svojom obitelji. Svi razmišljamo što kuhati ili jesti, diskutiramo što nam je fino, bavimo se namirnicama i promišljamo obroke. Volimo restorane i kada putujemo, to nam je jedan od najvažnijih odabira – gdje jesti. U principu, osim kada sam na putu, uvijek sam na dijeti. Pojam dijete ovdje koristim u smislu reducirane prehrane. Unatoč tome što sam prilično disciplinirana (osim kad nisam), stalno se mučim da tu jako debelu osobu držim pod kontrolom. Iako sam na dijeti već godinama, što sam starija, teže mi je održati težinu. Zato stalno uvodim nove trikove. Uglavnom mi se čini da nemam više prostora za bolju prehranu (osim ukinuti putovanja), ali to naravno nije istina. Uvijek može bolje. Ono što sam do sada naučila je sljedeće:

  • Ugljikohidrati su zlo. Naravno, govorim o rafiniranim ugljikohidratima. I ne mislim da su zlo za svakoga. Meni je povrće dovoljan izvor ugljikohidrata i nije mi potreban kruh, ni riža, ni pašta (iako jako volim paštu). Kada jedem bilo koju od tih namirnica, odmah to primijetim na vagi. Rafinirani ugljikohidrati izazivaju zadržavanje vode, pa su skokovi u kilaži veliki. Ponekad je vrijedno (dobar cacio e pepe), ali uglavnom nije (sushi).
  • Šećer je još veće zlo. Znam da šećer tehnički pripada pod gornji pasus, ali zaslužuje da ga se posebno izdvoji. Šećer, naravno, deblja. Osim toga, izaziva razne druge zdravstvene probleme. Recimo, reaktivnu hipoglikemiju, koja se kod mene manifestira kao vrtoglavica. Jako volim slatko. Kao klinka jela sam ogromne količine slatkog. Trebale su mi godine da se malo-pomalo odviknem od slatkiša. Još uvijek u restoranu ne preskačem desert. No, kad sam doma, potpuno izbjegavanje šećera pokazalo se kao najbolji pristup prehrani. Pri tome ne mislim samo na bijeli, rafinirani šećer, nego na sve njegove oblike. Kad mi netko počne objašnjavati da je agavin sirup zdrav, grizem jezik. Ne jedem ni med. I najstrašnije priznanje – ne jedem voće. Na ovo i najhrabriji pokleknu i počnu mi objašnjavati da je voće zdravo. Slažem se. Uglavnom je voće prirodni izvor raznih dobrih stvari (tu ne mislim na mango koji je doputovao avionom, već na voće podneblja u kojem živimo). Međutim, voće je šećer. Zato s njim ne treba pretjerivati. Šećera, naravno, ima i u povrću, ali tu sam liberalnija i ne odričem se npr. graška samo zato što je prepun šećera.
  • Alkohol je šećer. Nikad nisam bila veliki ljubitelj alkohola. Volim samo vino. Što sam starija, međutim, sve teže podnosim bilo kakve količine alkohola. Ne samo da deblja, nego i ukida inhibicije, pa kad pijem – jedem više. Kombinacija alkohola i šećera ubojita je za moju težinu. Ali jako, jako fina. Zato nemam snage za potpuno odricanje od alkohola (i šećera). No, svjesna sam da će izleti uz vino i desert ostaviti posljedice.
  • Vježbanje ne pomaže u mršavljenju. Barem ne vježbanje u opsegu za koji sam ja sposobna. Možda ako trenirate za ironmana ili trčite 15 kilometara dnevno, možete smršaviti. Moj je maksimum (spora) šetnja od sat i pol do dva. Od nje nikada neću izgubiti kilograme. Ali ću sačuvati zdrav razum. Već pet godina dio moje dnevne rutine je jedna duga šetnja. Uvođenje te šetnje najbolja je stvar koju sam napravila za svoje zdravlje. Iako ne skida kilograme, doprinosi općem stanju zdravog duha.
  • Povezano s prethodnim, živimo u sjajnom podneblju za zdravu prehranu. Naravno, svugdje ima izazova, ali u načelu je naša kultura prehrane vrlo dobra. Važno je kuhati i jesti sezonski, pametno odabirati i ne pretjerivati. Svuda oko nas nude se divne namirnice koje omogućavaju kombinaciju gurmanluka i zdravlja.
  • Jedna od važnijih intervencija u moju prehranu bilo je uvođenje „intermitent fastinga“. Posljednji obrok jedem oko 14 sati i nakon toga do sljedećeg jutra imam pauzu. Osim što se to odražava na kilama, dobre posljedice osjećam i na spavanju te općem stanju duha i tijela. Nedostaje mi večera, ali samo psihološki. Naravno, ovaj pristup prehrani uništava društveni život

Na kraju, nijedno od mojih pravila nije univerzalno. Moje prijateljice, moja djeca, drugi ljudi oko mene imaju različite potrebe i time različite pristupe prehrani. Ono što znam jest da su ova pravila – pravila koja vrijede za mene. Kada ih prekršim, osjećam se lošije. Možda će ova dekada donijeti neka nova pravila, no bojim se da od starih neću moći odustati.