Već dugo želim napisati jedan tekst o hodanju. Počela sam hodati prije deset godina. Naravno, preciznije bi bilo reći da sam počela hodati prije pedesetak godina (vjerojatno kasnije od svih svojih vršnjaka). Ali hodanje kao oblik dnevne rekreacije uvela sam u četrdesetima. Prvo sam hodala dva puta tjedno, zatim tri, u vrijeme lockdowna svaki dan, onda opet nešto rjeđe kad se život unormalio. Danas hodam šest puta tjedno. Pokušavam hodati svaki dan, ali redovito nešto iskrsne, pa barem jednom tjedno ne uspijem. Moje šetnje traju oko sat i pol i imam dvije glavne rute – kroz grad i kroz Maksimir. Šetnja kroz grad znači Zvonimirovu, Martićevu, automobile i buku. Šetnja kroz Maksimir su Zoološki vrt, šuma i mir. Ponekad hodam sa slušalicama i slušam podcaste. Vrlo često nagovorim Dejana, koji onda cijelim putem prigovara da je šetnja beskoristan oblik rekreacije. Ali ipak hoda sa mnom. No ovaj moj tekst je oda hodanju kao obliku druženja i psihoterapije. Jer, naime, upravo to svesrdno preporučujem svima.
Jadranka i ja smo prijateljice sto godina. Točnije, 33. U sve to vrijeme družile smo se u raznim oblicima. Tijekom faksa smo se viđale na tulumima ili u mojoj sobi za vrijeme ispitnih rokova. Nakon faksa u izlascima, a u jednoj fazi i na poslu kad smo radile zajedno. Kad su djeca bila mala, viđale smo se posvuda, uključujući i neku apsurdnu igraonicu u Mercatoru. Kad su djeca bila veća, druženja su se preselila na moj kauč, gdje bismo jedva držale oči otvorene. Zatim smo počele redovito ići u kazalište, što nam je uvijek zvučalo kao dobra ideja kad bismo pravile planove, ali bi nam u stvarnosti bilo jako teško zaista i otići. Prijateljstvo nam je bilo važno i bilo nam je lijepo kad bismo se vidjele, ali povremeno smo se mučile s formatima. Kafići su nam išli na živce, večere obje preskačemo, a u našim domovima uvijek je bilo previše znatiželjnih ušiju. Sve do našeg novog otkrića, ritualne nedjeljne šetnje.
Ne znam kako smo se toga konačno sjetile. Čini se kao predvidiva ideja. Šetala sam i s nekim drugim prijateljicama. No Jadranka i ja ne šetamo povremeno. Mi hodamo svaku nedjelju, kiša ili sunce, točno u 9 (ok, ponekad bude 9:15) i nema preskakanja. Hodamo jednu od dvije spomenute rute, kroz grad ili kroz Maksimir. Trebalo nam je neko vrijeme da se uhodamo (no pun intended), ali nakon nekoliko mjeseci nastao je novi ritual. Sada se viđamo svaku nedjelju. Veselimo se toj nedjelji. Svašta si imamo za ispričati i nikada nam ne dosadi. Iz šetnje se vratimo bolje volje nego što smo krenule. I osjećamo da smo napravile nešto dobro za duh i tijelo. Pitala sam i Jadranku što misli o tome.
Ana: Zašto ti pašu ove naše šetnje?
Jadranka: Sviđa mi se što imamo stalan termin. U ovom prenatrpanom rasporedu sve se lako odgađa, a ovo je nešto čega se stvarno držimo. Sviđa mi se i što fizički nešto radimo. Ionako previše sjedim kroz tjedan. Kad šetamo, nema drugih distrakcija. Ne naručujemo piće, nitko nam ne prilazi, nitko nas ništa ne pita – jednostavno smo nas dvije. I pričamo. Šetnja je dovoljno duga da možemo ili dotaknuti više tema ili se zadržati na jednoj i ući dublje. Zapravo, većina tih uobičajenih formata druženja – kave, kazališta i slično – povremeno mi dosadi. Šetnja mi nikad nije napor. Nikad. Čak ni kad pada kiša ili snijeg. Jednostavno mi je dobro.
Ana: Misliš li da bi mogla s bilo kim tako šetati?
Jadranka: Ne.
Ana: U čemu je stvar? Zašto mi možemo uvijek šetati?
Jadranka: Zato što mi ti ne cijediš energiju.
Ana: Znači mora biti netko s kim s blizak?
Jadranka: Netko s kim imaš ravnotežu u energiji. Naravno, povremeno jedna od nas ima više ili manje, ali to nikad nije odnos u kojem jedna stalno daje, a druga stalno uzima. Imamo reciprocitet.
Ana: A kako smo došle do toga da to radimo? Kako nam je to palo na pamet? Sjećaš li se?
Jadranka: Ti si već hodala i onda si me pozvala jednom ili dvaput da ti se pridružim. Nakon toga smo zaključile da nam je to super format jer nam se nije dalo ići u zadimljene kafiće. Prvo smo hodale povremeno, a onda se to ustalilo.
Ana: A što nam je važno da to održimo? Meni se, recimo, čini da je jako važno što imamo jour fixe – nedjeljom u 9. To je vrijeme kad, prvo, imamo najmanje drugih obaveza, i drugo, sad smo već naučile da si tada ni ne stavljamo druge obaveze. Što nam je još bitno?
Jadranka: Bitno nam je to što smo jako bliske, uvijek imamo o čemu razgovarati i veselimo se jedna drugoj. Ono što se meni sviđa je to što uvijek hodamo istom turom. To nam ne odvlači pažnju. Ne razmišljamo idemo li negdje, ne otkrivamo ništa novo, samo hodamo. I meni to paše. Sat i 45 minuta nam je prava mjera. Imamo lijepu šetnju kroz Maksimir.
Ana: Bi li to preporučila ljudima kao format druženja?
Jadranka: Apsolutno. Samo da pažljivo odaberu s kim će to raditi.
Ana: Da ne šetamo, kako bi nam druženje izgledalo?
Jadranka: Vjerojatno bi bile kave, ali ne bi bile ovako redovite. Ne bismo svaku nedjelju ujutro željele sjediti u kafiću. Ne bismo se viđale ovako često – nekad bi prošlo i nekoliko tjedana da se ne vidimo. Ovisilo bi o tome što nam život dopušta. A ovo smo sada uklopile kao sastavni dio tjednog rasporeda. Kao što svako jutro pijem kavu, tako svaku nedjelju šetam.
Zaključno, kad smo se prije dogovarale za kave, kazališta i druga druženja, gotovo uvijek bi se dogodilo isto – kad bi napokon došao taj dan, obje bismo poželjele otkazati. Dogovori su obično bili navečer, bile bismo umorne i jednostavno nam se više nije dalo. Nedjeljnu šetnju nikad ne poželimo otkazati. Jer je ujutro, kad smo još odmorne. Jer je to i rekreacija i druženje. I jer nam sve skupa jednostavno paše. Moja priča o hodanju zapravo je preporuka – kako ostati blizak i pritom paziti na zdravlje.
