U modi sam sklona zaljubljivanju. Otkrijem nekog dizajnera i onda pretjeram, pratim što radi, čekam nove komade i s vremenom skupim malu kolekciju. Iako u Hrvatskoj ima vrlo zanimljivih dizajnera, rijetko koji me zaista osvoji, ali kad se to dogodi, ljubav je strastvena i dugotrajna. Jedan od hrvatskih brendova koje posebno volim je Charlie. Ne sjećam se točno kad sam ga otkrila, ali vjerujem da je prošlo barem petnaest godina. Od tada sam vjerna obožavateljica. Imala sam razdoblja kada sam pomno pratila svaku novu kolekciju, a bilo je i faza kad sam malo popustila, najčešće zato što mi je butik u Vlaškoj potpuno van ruke. Stalno ih nagovaram da budu aktivniji u online prodaji jer bi to meni i sličnima znatno olakšalo život. Moj je ormar pun Charlija i niti jedan od tih komada nikada ne izlazi iz mode. Tome pomaže bezvremenska, monokromatska estetika. Iako najčešće nosim crno i bijelo, u Charlieju sam kupila i jakne s točkama te jednu s printom crnih pijetlova na bijeloj podlozi. Charlie je Loredana Bahorić. Loredana je apsolutno najbolja ambasadorica svojeg branda. Uvijek izgleda odlično i ima onu rijetku osobinu da djeluje potpuno uređeno, ali bez naprezanja.
Za početak, iako ste to sigurno već mnogo puta ispričali, ali kao uvod za mene – koliko dugo se zapravo bavite modom? Ako se ne varam, ušli ste u svijet mode kao model? Kako je izgledao taj početak?
Već sam „sto godina“ u tome. Prvi dućan otvorila sam 1987. u Šibeniku, s vrlo skromnim sredstvima i bez velikih očekivanja. No dogodio se pravi mali boom i dvije godine kasnije otvorili smo dućan u Vlaškoj u Zagrebu, gdje smo, uz male promjene, i danas. Prije toga sam se profesionalno bavila manekenstvom. U jednom se trenutku pojavila mogućnost da se manekenke prijave kao slobodne umjetnice, pa imam čak trinaest godina staža kao manekenka, što je tada bilo prilično neobično.
Završila sam dizajn i oduvijek me moda zanimala, iako u to vrijeme nije bilo puno izbora. Najbliži ozbiljniji modni izvor bio je Trst. Ako si imao malo širu viziju od onoga što se tada nosilo, jednostavno nisi imao gdje to nabaviti. Tako sam počela šivati za sebe i shvatila da moj stil možda može biti zanimljiv i drugima. Nisam tada imala modne uzore, to je došlo kasnije. Radila sam ono što sam sama željela nositi, a ispostavilo se da to ljudi kupuju. I tako je, korak po korak, sve raslo i održalo se do danas
Puno se toga mijenjalo kroz vrijeme. Nevjerojatno mi je s koliko sam lakoće prelazila iz kolekcije u kolekciju, iz kampanje u kampanju, a svaka je imala potpuno drugačiju estetiku. Ipak, postoji ta jedna nit koja sve povezuje. Ako pratite moj rad, prepoznat ćete je – to je to, to je Lori, to je Charlie. Ali kad gledate kampanje, teško biste mogli reći koja je godina: nešto što izgleda kao 2025. možda je zapravo iz 1998. ili 2003.
To je impresivno, stvarati modu koja je tako bezvremenska.
Nije baš dobro za posao! Klijentice mi često kažu nešto slično. Nedavno me nazvala jedna i rekla: „Znaš, moja unuka ima šesnaest godina i nosila je nešto jako zgodno.“ Ja pitam – i? A ona kaže: „Imala je predivne traperice i neku jaknicu.“ Pa je upitala unuku otkud joj to, a djevojka odgovori – od mame. I onda su shvatile da je to Charlie. Zato me zvala, da mi to ispriča.
Vaše su kreacije zaista bezvremenske. Je li to zato što i sami živite onako kako se odijevate?
Više ne, to je bilo u početku. Tada sam doslovno živjela onako kako sam se odijevala. Kasnije su došli razni utjecaji, ipak mi od toga živimo, cijela obitelj. Suprug vodi financije, sin je također dizajner i danas radi sa mnom. Dakle, svi smo troje u tome. Zbog toga ne mogu uvijek raditi samo ono što želim, moram osluškivati tržište. To je nužno, pogotovo nakon korone koja je ostavila velik trag.
Kako vidite razliku između onoga što tržište traži i onoga što biste vi osobno voljeli raditi?
Većinom tržište traži uniformiranost, to je oduvijek tako. Naravno, ima i onih koji žele taj mali pomak, nešto drugačije, ali većina ipak igra na sigurno. Na primjer, nedavno sam napravila jednu srebrnu jaknicu. Sjaji, ali je zapravo dnevna, nije večernja, i postoji i suknja u istom tonu. Sad, pitanje je koliko će ta jaknica visiti u izlogu jer da je crna, prodala bi se odmah.
Tko je za vas idealna klijentica? Kako biste je opisali?
Idealna klijentica već ima Charlie u ormaru i jedva čeka novu kolekciju. Odmah prepoznaje što je novo. Primjerice, sada imamo jaknice od organdija, isti model postoji i u vuni, ali izgleda potpuno drugačije. Volim takve žene koje prihvaćaju promjenu, taj mali pomak.
Čini li vam se da su Zagrepčanke uniformirane?
Mlade djevojke jesu. Ne samo po pitanju odjeće; pogledajte frizure, način šminkanja, nokte, cipele, torbe, naočale. Nevjerojatno je koliko su slične. Dođete na neki event i vidite pet prekrasnih djevojaka – sve su iste. Nijedna ne odaje osobnost. Meni je to minus, ali očito one to doživljavaju kao plus.
Volim modu, ali odijevam se uvijek isto, bez obzira na priliku – za doručak, predavanje ili kazalište.
I ja sam takva. Mogu otići na plac, a navečer samo dodam zgodan komad nakita, promijenim cipele i to funkcionira i za kazalište i za event. Važno mi je da odjeća može trajati cijeli dan, od jutra do mraka.
Oblačim se za sebe i biram samo ono u što se zaljubim. Zato mi je vaša moda bliska, ta estetika mi je vrlo prirodna. Ne čini mi se uopće pretjerano pomaknuta, malo jest, ali divno.
Ali i nije.
Koliko vam je teško biti poduzetnica danas? Je li to teže nego prije?
Jako. Da to radim sama, bez supruga, mislim da bi bilo gotovo nemoguće. Toliko je papirologije i administracije da je to nevjerojatno. Evo, nedavno smo preselili butik iz jednog prostora u drugi u Šibeniku. To traje. Moraš mijenjati telefon, kasu, kartice – sve. I ništa ne ide brzo. Kod nas sve traje. To su tjedni, živci… Ja u tome nisam spretna i to me iscrpljuje.
A kako je raditi s obitelji?
Dobro funkcionira. Naravno, ponekad ima povišenih tonova, ali to je normalno. U principu, ide dosta dobro i ima svojih prednosti.
Znači, bolje vam je zato što ste obitelj?
Mislim da da. Cijeli smo život zajedno i teško mi je zamisliti kako bi bilo raditi s nekim drugim. Morala bih stvarno upotrijebiti maštu da to zamislim. Ali ovako mi se čini sasvim u redu. Naravno, ima i mana. Najveća je što nam je kasa zajednička, pa se svaki slabiji period odmah osjeti. Da nismo zajedno u poslu, vjerojatno bismo drukčije rasporedili rizik. Ovako sve dijelimo, i dobro i loše.
Volite svoj posao?
Pa ne znam što bih drugo radila, možda vam je to najbolji odgovor. U jednom me razdoblju jako zanimalo uređenje interijera. Imala sam i vrlo zanimljive ponude, ali sam se na vrijeme zaustavila jer sam shvatila da bi Charlie zbog toga patio. Trebala sam, primjerice, preuzeti uređenje nekoliko kuća u stilu moje vlastite, ali to nije posao koji možeš raditi usput. Ne kupiš samo četiri stolice i lampu, nego moraš istraživati, slagati, imati tim. To funkcionira kad radiš za sebe, godinama i bez roka, ali kad ti netko da godinu dana da sve napraviš, to je sasvim drukčije. Zato sam odustala, iako su ponude bile vrlo primamljive.
Još uvijek stignete. Je li teško imati dućan u Šibeniku? Radite to iz ljubavi?
Ne, nije teško, i da, to radim iz ljubavi. Šibenik je mali, ali ljeti imamo puno turista i oni dobro kupuju. Često budu očarani, i cijenama i stvarima. Kažu da su cijene sasvim u redu, pa kupe i po nekoliko komada. Sezona se protegne i na rujan, dok ih još ima, a ostatak godine nekako izguramo. Prvi, drugi i treći mjesec su uvijek mirniji, ali pliva se.
Zašto Charlie?
Kad sam počinjala, činilo mi se pomalo glupo koristiti vlastito ime. Mislila sam, ako ne uspije, bolje da se odmah ne zna da sam to ja. Htjela sam nešto što će malo zamagliti tko stoji iza svega. Ako ne uspije, nema veze, a ako uspije, neka ostane. To su bile godine kad su bila popularna strana, holivudska imena poput Marilyn, pa sam se ja oslonila na Charlieja Chaplina. Privukla me njegova estetika, crno bijela jednostavnost i prepoznatljivost. Kad čuješ njegovo ime, odmah ti je pred očima cilindar, štap i odijelo. Pomislila sam, možda će jednog dana i netko, kad vidi neki komad odjeće, znati da je to Charlie.
Uspjelo je.
Pa… recimo da donekle jest.
Koja vam se još moda sviđa, osim vaše vlastite? Što nosite osim svojih komada?
Oduvijek volim Rei Kawakube i Comme des Garçons. Naravno, danas su ti komadi puno teže dostupni nego prije. U svakom slučaju, Japanci, apsolutno. Možda i Ann Demeulemeester, Marni. Ima tih komada koje bih voljela imati.
Zato mi je i vaša moda bliska, ono što ja biram u istoj je toj liniji. Što želite za Charlie u idućih pet godina, isto kao i sada ili nešto novo?
Ne bih ništa novo. Zapravo me dosta umorila monografija, koliko god me veselio cijeli taj proces. Trajala je više od dvije godine i to nas je sve pomalo usporilo. Mislim da sam njome zaokružila jedan važan period. Sad nemam neke posebne želje, samo da sve ostane kako jest i da mogu raditi ono što volim. I naravno, da budem zdrava. Prije o tome nisam ni razmišljala, ali s vremenom shvatiš da je to stvarno najvažnije.
Pazite na sebe, na zdravlje?
Iskreno, ne previše. Nisam sklona vježbanju i teško me na to natjerati. Sad se zbog noge moram malo paziti (riječ je o ozljedi, op. a.), ali inače ne pretjerujem. Nisam tip koji ima rutine njege i vježbi. Znam da bih trebala više, ali tek kad te nešto stigne, shvatiš.
Kako izgleda vaš savršen dan?
Počinje u vrtu. To mi je najljepši dio dana. Imamo prekrasan vrt u samom centru Zagreba. To mi je vrijeme za sebe, prvih pola sata dok dođem k sebi. Nakon toga razmišljam što taj dan trebam obaviti. Kod nas je u kući hrana vrlo važna. Svaki dan kuham. Uglavnom ručamo doma, ništa posebno, nekad pašta, nekad nešto jednostavno, ali uvijek se popije čaša vina. Najviše me opušta boravak s prijateljima, pogotovo kad ja kuham. To su mi najdraži trenuci. A ako sam na moru, sve je to još ljepše.
Što kuhate – ručak ili večeru?
Prijateljima najčešće večeru. Malo sam se sad usporila, ali vratit ću se, sigurna sam.
Kad bih željela nešto od vas naručiti, koji bi komad bio vaš najdraži?
Jakne. Uvijek jakne. U materijalima koji su čvrsti, imaju strukturu i mogu stajati kao skulptura. Volim da se jakna može oblikovati, da ima formu. Takav komad može trajati vječno. I naravno crno; mora biti crno.
