Ormar

Više prostora, manje stvari: Kako minimalizam mijenja način na koji kupujem i živim

Ja sam deklarirana obožavateljica minimalizma. Ono što se drugima čini praznim domom, meni je i više nego dovoljno. Zato sam sa zadovoljstvom pročitala Anjin tekst o tome kako održava red u kući. Ponekad, to je preduvjet za red u glavi.
Anja Uzelac30.01.2025.

6 min

Jedna od mojih najistaknutijih osobina je ta da sam jako uredna. Nije uvijek bilo tako – ako pitate moju mamu, ispričat će vam da je moja soba u tinejdžerskim godinama izgledala “kao da je bomba pala”. Odjeća je bila razbacana posvuda, a šalice s čajem i kavom od prekjučer ukrašavale su moj noćni ormarić. No, kako sam odrastala, to se mijenjalo, a promjena je postala trajna kad sam se prvi put preselila u svoj stan. Postalo mi je izuzetno važno da moj stan bude reprezentacija mene. Kako sam se uvijek voljela urediti, imati čistu kosu, uredne nokte, lijepu odjeću i biti našminkana, tako je i moj stan trebao biti odraz tog urednog i organiziranog stila.

Malo po malo, naučila sam kako učinkovito čistiti i za to mi je trebalo sve manje vremena. Sve to divno zvuči u teoriji, ali u stvarnosti, kada u jednadžbu uđu djeca (u mom slučaju – troje), stvari postaju izazovnije. Stan koji sam prije čistila jednom tjedno i koji je svakodnevno blistao, sada je bio prekriven masnim packama od malih prstića, mrvice tosta zavlačile su se u kutove, a zid u kuhinji dobio je uzorak kašice od špinata. Mali umjetnici nenamjerno su išarali moj prekrasni blagovaonski stol, a kad bih otišla u vrt, veselo su lupali po prozoru cijelim dlanom da ih vidim kako unutra plešu.
Budući da sam željela provoditi vrijeme s djecom, a ne čistiti po cijele dane, morala sam čišćenje svesti na minimum. No, kako zadovoljiti i jedno i drugo? Odgovor je jednostavan – prestani gomilati nepotrebne stvari.

Apsolutni preokret u mom održavanju uredne kuće dogodio se kad sam potpuno prešla na minimalizam. Danas mogu reći da je moja kuća uvijek uredna, a ne samo kad dolaze gosti. Zaista nikada ne radim “generalke”, već samo svakodnevno održavam red. Vrlo je lako održavati kuću koja nije prenatrpana stvarima, u kojoj se prašina lako čisti jer ne morate ništa pomaknuti, a robotski usisavač sam čisti i briše pod jer na podu nema razbacanih predmeta. Svaka stvar ima svoje mjesto, pa uvijek znam što imam, što me sprječava da kupujem duple stvari.

Napisat ću nekoliko pravila koja meni pomažu da ostanem “on track” i zadržim minimalnu količinu stvari:

1. Svaki dan jedan ormar

Gotovo svaki dan, dok su starija djeca u školi, a najmlađe spava, odaberem jedan ormar koji ću očistiti. Iako sam ga možda očistila prije nekoliko mjeseci, svi znamo da se u međuvremenu nakupi nepotrebnih stvari, a čak i najorganiziraniji ormari zahtijevaju brisanje prašine iznutra. Zato to radim redovito. Budući da čistim redovito, za jedan ormar (govorim o samo jednom ormariću u kuhinji ili ladicama u kupaonici, dakle malo po malo) treba mi maksimalno pola sata.

Prilikom tog mini čišćenja uvijek se riješim nekih stvari, primjerice stare maskare ili kuhinjskog gadgeta koji se potrgao. Malo po malo, ostaju mi samo stvari koje zaista koristim i trebam.

2. Jedan unutra, jedan van

Kako bih spriječila impulzivnu kupnju, držim se pravila – jedna stvar unutra, jedna van. Smatram da imam sasvim dovoljno svega (odjeće, cipela, kuhinjskog pribora…) i da mi ništa zapravo ne treba. Moje su kupnje temeljene isključivo na željama.

Razlučiti potrebu od želje kod kupovine izuzetno je važno jer je to najveća zamka u koju često upadamo. Umjetno stvorena potreba, poput trendovske odjeće, zapravo je želja, ali je često percipiramo kao potrebu. Primjerice, kad zaključim da mi treba nova jakna, prvo razmislim od koje ću se postojeće jakne oprostiti. U većini slučajeva prisjetim se onoga što imam, zadržim svoje jakne i ne kupim ništa.

Naravno, druga je stvar kada mi nešto zaista treba jer se stara stvar istrošila ili je (nažalost, nakon troje djece…) premala. Također, udovoljavam sebi (i obitelji) ispunjavanjem nekih želja, ali to činimo rijetko i promišljeno, primjerice za rođendane.

3. Tavan test

Ponekad tijekom dnevnih čišćenja osjetim poriv da pobacam pola stvari koje pronađem u ormarima jer ih dugo nisam koristila. No, dogodi mi se da nešto što sam bacila zatrebam samo tjedan dana nakon što je završilo na otpadu. Zato sam osmislila “tavan test”.

Sve što želim baciti uredno zapakiram u kutiju, označim što je unutra i spremim na tavan. Ako mi ta stvar ne zatreba u roku od mjesec dana, seli se na svoje konačno odredište – reciklažno dvorište. Ako se radi o odjeći, uvijek je doniram.

4. Vječno puna košarica

Znate onaj osjećaj kad navečer skrolate po Facebooku, pa vas pogodi savršeno ciljan oglas? Vaše umorno tijelo, koje žudi za dopaminskom injekcijom, brzo klikne i već ste dodali predivnu haljinu u virtualnu košaricu. Naučila sam stati ovdje.

Sve što želim, dodam u košaricu, ali ne kupim odmah. Iako stvari (ovisno o trgovini) nestanu iz košarice nakon nekog vremena, lako ih pronađem ako ih zaista želim. U većini slučajeva zaboravim na njih čim se te večeri uspavam. Kad se ujutro probudim odmorna i sretna, shvatim da mi te stvari više ne trebaju.

5. Štednja kao nagrada

Impulzivnu kupnju pretvorila sam u novac. Moj rad u marketingu naučio me razumjeti kako funkcioniraju umjetno stvorene potrebe i koliko im se teško oduprijeti. Zato kad poželim kupiti nešto skupo, primjerice nakit ili sat, nakon promišljanja odustanem i istu količinu novca spremim u štednju.

Instant porast štednog računa izaziva mi jednak osjećaj zadovoljstva kao i kupnja, ali s vremenom zadovoljstvo raste, dok s kupljenim predmetom često blijedi. Često se dogodi da novac koji bih potrošila na nepotrebne krpice na kraju potrošim na putovanje s obitelji, što nam svima dugoročno nemjerljivo više znači.

6. Pronaći mjeru

U želji za savršenim redom uhvatila sam se kako moja kuća izgleda kao da u njoj ne žive djeca. Smetala me svaka nesavršenost. Puno sam na sebi radila da bih mogla reći da crtica od viljuške koja je promašila stol ili točkica od flomastera dok se crtao obiteljski portret u meni više ne izazivaju očaj, nego ih smatram lijepim uspomenama.

Zato sam jedan dio kuće posvetila “kaosu” – zid na kojem možemo pisati, lijepiti magnete i izlagati crteže na koje smo ponosni, odbrojavanje do odlaska u Disneyland, neke stvari koje je teško zapamtiti za školu (primjerice, koliko grama ima jedan kilogram) i slično. A kad je ostatak prostora uredan i čist, taj kaotični kutak donosi veselje i osobnost našem domu.