Možemo sami rezervirati putovanje s tri presjedanja, pronaći stan u gradu u kojem nikada nismo bili i promijeniti posao. A onda nam zatreba prvi specijalistički pregled i uhvatimo se kako roditeljima šaljemo poruku: „Kako se ono naručuje?” Samostalnost očito ne dolazi odjednom. U nekim smo područjima već potpuno odrasli, dok u drugima još postoji prešutni dogovor da netko drugi zna kako stvari funkcioniraju. Zdravlje lako ostane među njima. Dok nas ne ometa, nemamo mnogo razloga istraživati što sve stoji iza mogućnosti da dobijemo pomoć kada nam zatreba.
Zato pitanje „mlada sam i zdrava – što će mi osiguranje?” ne mora biti izraz neodgovornosti. Može biti sasvim iskreno pitanje osobe kojoj vlastito iskustvo zasad govori da joj tijelo uglavnom surađuje. Nakon neprospavane noći slijedi malo teže jutro. Nakon treninga nekoliko dana upale mišića. Prehlada prođe. Iz takvih iskustava nastaje razumljivo očekivanje da ćemo se i sljedeći put oporaviti, snaći i nastaviti. Problem nastaje kada to očekivanje, gotovo neprimjetno, počnemo doživljavati kao pravilo.
U budućnosti imamo bolji posao, ali isto tijelo
Kada zamišljamo život za pet ili deset godina, obično promijenimo scenografiju. Posao je bolji, stan veći, putovanja zanimljivija, a financijske brige barem malo manje. Sebe u tu sliku često prenesemo gotovo nepromijenjene: s istom energijom, pokretljivošću i sposobnošću da izdržimo sve što smo upisali u kalendar. Možemo vrlo detaljno zamišljati kuhinju koju još nemamo, dok nam je mnogo teže zamisliti sebe kako tražimo nekoga da nas odveze na pregled. Buduća postignuća uklapaju se u priču koju želimo ispričati o sebi. Buduća potreba za pomoći u toj priči nema tako jasno mjesto.
I sama često razmišljam kako si pomoći da mi stvari koje nisu ovdje i sada postanu dovoljno važne da im posvetim punu pozornost. Mogu razumjeti zašto je nešto važno, složiti se sa svim argumentima i svejedno to ostaviti za neki mirniji dan. Ono što treba riješiti danas ima rok, poruku na koju nisam odgovorila ili nekoga tko čeka. Buduća potreba nema ništa od toga. Za nju moram sama stvoriti prostor, i to upravo u trenutku kada se čini da taj prostor više treba nečemu drugome.
Zbog toga mi je prejednostavna tvrdnja da samo trebamo bolje odrediti prioritete. Prioriteti se ne pojavljuju pred nama jednako glasno. Jedni nas prekidaju, drugi strpljivo čekaju, a njihovu strpljivost lako zamijenimo za nevažnost. Kada kažemo „bavit ću se time kad bude trebalo”, zapravo pretpostavljamo da će trenutak potrebe ujedno biti i dobar trenutak za odluku. Da ćemo tada imati dovoljno vremena, novca i koncentracije. Upravo tu pretpostavku vrijedi malo zadržati pred sobom.
Kad se tuđe iskustvo približi
U eksperimentu objavljenom 2025. u časopisu Computers in Human Behavior istraživači su pokušali približiti zdravstveni rizik kroz iskustvo vlastitog tijela. Sudionici su iskusili simulirane smetnje vida povezane s makularnom degeneracijom: jedni kroz virtualnu stvarnost, drugi preko simulacije na računalu. Među 94 sudionika virtualna stvarnost snažnije je povećala doživljaj osobne podložnosti bolesti. Važan je bio osjećaj da je virtualno tijelo njihovo. Zdravstvena poteškoća koju su mogli promatrati izvana postala je nešto što su nakratko doživjeli iz vlastite perspektive.
To je mali eksperiment o percepciji rizika, a ne dokaz da jedno iskustvo trajno mijenja životne odluke. Ipak, zanimljiv je zbog pitanja koje otvara: što nam je potrebno da neku mogućnost priznamo kao dio vlastitog života? U svakodnevici za to nisu uvijek potrebne VR naočale. Zamislimo grupni razgovor u kojem dogovaramo vikend. Netko otkaže jer mora na dodatne pretrage. Još nema dijagnoze ni velike drame, samo nekoliko poruka i odgovor da će se tek vidjeti. Osoba koja inače šalje lokacije restorana sada šalje fotografiju uputnice. Na trenutak zdravstvene teme prestanu pripadati nekoj drugoj dobnoj skupini.
„Meni nikad ništa nije” također je slika o sebi
Postoji nešto privlačno u identitetu osobe kojoj nikad ništa nije. Ona može ostati dulje, odraditi još jedan trening, otići na put nakon napornog tjedna i sutradan se pojaviti na poslu. „Ma dobro sam” ponekad je točan opis stanja, a ponekad način da sačuvamo tu sliku. Ako zastanemo, moramo priznati da naše mogućnosti nisu baš neograničene. U razdoblju života u kojem se trudimo pokazati što sve možemo, to priznanje ne dolazi uvijek lako.
Zanimljivo je pritom koliko se različito možemo odnositi prema zdravlju ovisno o tome u kojoj nam se ulozi pojavljuje. Razgovor o kondiciji, kvalitetnijem snu ili osobnom rekordu ima cilj i obećanje napretka. Možemo pratiti rezultat i imati osjećaj da nešto gradimo. Razmišljanje o pregledu, oporavku ili osiguranju nema istu privlačnost. U njemu se pojavljuje mogućnost da ćemo morati usporiti, odustati od nekog plana ili ovisiti o tuđoj pomoći. Lakše je posvetiti se tijelu koje želimo imati nego tijelu koje bi nas moglo iznevjeriti.
Zato ne bih svako odgađanje tumačila kao manjak znanja. Možemo znati mnogo i svejedno izbjegavati temu koja nam narušava doživljaj sebe. Briga o budućem zdravlju traži da u vlastitu sliku uključimo i osobu koja neće uvijek biti jednako sposobna, raspoloživa i samostalna. To može biti neugodno, osobito kada nam se čini da smo se tek izborili za samostalnost. Ali ima nečega oslobađajućeg u dopuštenju da ne moramo stalno dokazivati kako nam ništa ne treba.
Zašto nam je teško platiti nešto što ne želimo koristiti?
Zdravstveno osiguranje ima neobično mjesto među stvarima na koje trošimo. Većinu kupnji opravdavamo onime što ćemo dobiti i koristiti. Članarinu u teretani brojimo dolascima, streaming pretplatu odgledanim serijama, a skuplje tenisice kilometrima koje ćemo u njima prijeći. Ako nešto dugo ne koristimo, razmišljamo o otkazivanju. Osiguranje od nas traži drukčiji odnos: plaćamo ga i istodobno se nadamo da nam neće trebati. Nema mnogo kupnji kod kojih bismo izostanak događaja trebali doživjeti kao dobar ishod.
Rečenica „plaćam, a ništa nisam koristila” zato je psihološki sasvim razumljiva. Izdvajanje možemo pronaći na računu, dok ono što je tim izdvajanjem bilo pokriveno ostaje mogućnost koja se nije ostvarila. Pritom budžet nije sporedna napomena. Ako nakon stanarine i režija pažljivo raspoređujemo ostatak, svaki novi mjesečni izdatak znači manje novca za nešto drugo: nekoliko obroka, prijevoz, dio putovanja ili novac koji bi ostao sa strane. Bilo bi površno taj izbor svesti na razliku između odgovorne i neodgovorne osobe. Zaštita budućnosti natječe se sa stvarnim potrebama sadašnjosti. Vrijedi ozbiljno uzeti i jedno i drugo, umjesto da pretpostavimo kako će dovoljno uvjerljiva poruka ukloniti financijsko ograničenje.
Budućnost postaje jasnija kada dobije datum
Da mladi nisu jednostavno nezainteresirani za ono što dolazi, pokazuje i švicarsko istraživanje objavljeno 2026. Zbog tamošnjih pravila zdravstvenog osiguranja mladi rođeni u prosincu i siječnju prelaze na veće osobno sudjelovanje u troškovima u različitim godinama. Istraživači su iskoristili tu okolnost kako bi promatrali ponašanje gotovo vršnjaka pred kojima je bio različito udaljen budući trošak. Utvrdili su da su mladi muškarci s dotad niskim zdravstvenim troškovima uoči povećanja vlastitog sudjelovanja povećali potrošnju na izvanbolničku skrb za približno pet posto. Usporediv obrazac nije utvrđen među mladim ženama.
Rad govori o korištenju zdravstvenih usluga u određenom sustavu, ali je dobar povod da preispitamo etiketu kratkovidnosti. Očito barem dio mladih može uključiti buduće troškove u današnje odluke. Meni je tu zanimljiva konkretnost: postoji promjena, zna se kada dolazi i što će značiti. S neodređenim „jednom će ti možda trebati” mnogo je teže uspostaviti takav odnos. Slično je i izvan zdravlja. Za razmjenu u inozemstvu pripremamo se mjesecima, pratimo cijene karata i štedimo za polog. Budućnost nam može biti vrlo važna kada uspijemo zamisliti vlastiti život u njoj.
A zdravstvena budućnost ne mora izgledati kao velika životna drama. Može izgledati kao utorak u kojem trebamo izaći s posla, otići na pregled u drugom dijelu grada i pomaknuti dogovor koji smo odavno čekali. Nekoliko tjedana neizvjesnosti može uz svakodnevne obveze stvoriti još jedan posao: zvati, dogovarati, čekati, objašnjavati i računati. Tek tada primijetimo koliko je naš dotadašnji raspored ovisio o pretpostavci da ćemo biti dobro. Zdravlje nam je cijelo vrijeme davalo slobodu organiziranja života, samo što tu slobodu nismo morali posebno imenovati.
Samostalnost u kojoj ima mjesta za pomoć
Osiguranje ne može kupiti kontrolu nad vlastitim zdravljem. Ne može obećati da nas ništa neće iznenaditi, a bilo bi nepošteno svu neizvjesnost života svesti na odluku o jednoj polici. Ipak, tema osiguranja može nas dovesti do šireg pitanja: na čemu počiva naš osjećaj sigurnosti? Na pripremi, na ljudima koji će uskočiti, na novcu koji imamo sa strane ili uglavnom na dosadašnjem iskustvu da nam ništa posebno nije trebalo? Najčešće je riječ o mješavini svega toga, koju rijetko pobliže pogledamo dok funkcionira.
U poruci roditeljima s početka nema ničega sramotnog. Samostalnost ne znači da sve moramo znati i moći sami. Ali vrijedi primijetiti područja u kojima smo prestali tražiti dopuštenje, dok još očekujemo da netko drugi u pozadini drži stvari na okupu. Preuzeti dio te brige može značiti i priznati koliko smo se dosad oslanjali na nečiju pažnju, iskustvo i vrijeme. To priznanje ne umanjuje našu odraslost. Daje joj realniji sadržaj.
Možemo i dalje rezervirati putovanje, prijaviti utrku i napraviti ambiciozan plan za sljedeću godinu. U taj plan stane i malo pažnje prema osobi kojoj neće baš svaki dan sve ići prema planu. Ta osoba nije toliko daleko od nas koliko nam se čini dok smo dobro.