Spašavanje jezika od propadanja: Umjetno disanje usta na jezik

Vrijeme leti, ali teme ostaju, samo se malo umrtve i onda opet na određeni dan u godini izađu iz skrovišta, poput cvrčaka. Prošlo je već više od mjesec dana da smo (14.3.2026.) u Lipiku svečano dodijelili nagrade za novu hrvatsku riječ i nikako naći vremena da napišem koju o svemu tome. I ove godine zapala me dvostruka čast da u ožujku budem član odbora za natječaj za novu hrvatsku riječ i nagradu „Dr. Ivan Šreter“, ali i za nagradu „Iso Velikanović“ za najbolji književni prijevod i životno djelo, koju dodjeljuje Ministarstvo kulture, dakle jednu jezičnu i jednu prevoditeljsku.

Obje nagrade zahvaćaju bliska područja jezika u praksi. Prevođenje je način praktičnog bavljenja jezikom, prevođenja nema bez jezika, a jezika nema bez održavanja. Zapravo, ničega nema bez održavanja. Ne možete voziti taksi ako ne održavate svoje vozilo niti živjeti od sviranja instrumenta koji ne održavate. Ne možete se ničim baviti ako to ne njegujete, ne možete nuditi neku uslugu ako u nju ne ulažete jer sve propadne, sve se zdođe, cijeli gradovi, veze, društva i civilizacije pa tako kržljaju i propadaju i jezici, nagriženi zubom vremena i nemarom. Nastaju nove pojave i pojmovi koje treba nekako nazvati, drugi pak nestaju, a usput nestaju glagolska vremena, padeži i tone riječi. Razgovorni se jezik snalazi, pa standardni to prihvati ili ne, ali snalaženje više nije dovoljno jer grabi se šakom i kapom, uglavnom iz engleskog: biljke se malčiraju, podovi se mopaju, ljudi minglaju, a mi neki trouapamo ili throwupamo na sve to. Snalaženje je bilo dovoljno kad su dodiri među narodima i jezicima bili izravni, nisu se preskakali uz pomoć televizije, radija i interneta, kad nije bilo prečaca, kad engleski nije bio sveprisutan. Malčiranje, hakiranje i surfanje postale su ozbiljne riječi za ozbiljne situacije, ali kad se to pokuša s domaćima ili donekle prilagođenim riječima, to mnogima zvuči neozbiljno, kao nekakvo čušpajziranje ili čimpanziranje.

Da biste se služili pisanim jezikom, na primjer bavili književnim prijevodom, treba vam jezik, onaj domaći, tradicionalni, praiskonski uz kontroliranu nadogradnju. Jezik je alat koji postane hrđav i šupljikav ako se ne popunjavaju rupe koje nastaju kad se naiđe na nove, neopisive i neprevedive pojmove. Možda se u prijevodu snađete nekako zaobilazno, a možda pokleknete pred zahtjevima vremena pa malo ostavite neki mainstream na engleskom u kurzivu, malo fonetizirate neki skejtbord, malo pohrvatite neko surfanje ili malo izmislite nekog radoholičara. Možda za svoju muku dobijete i „Isu Velikanovića“, kako god se snašli. Od svih tih metoda, od mainstreama, skejtborda, surfanja i radoholičara, jedino će se radoholičar naći na udaru jer od svih tih snalaženja, samo je njegova kategorija problematična i predstavlja silovanje jezika u očima onih koji bez problema prihvaćaju nakarade poput navedenih ili poput futsala, koji se ne dira jer je došao iz svijeta, jer se to tako kaže i ne smije se dirati, zamijeniti nekim domaćim futom i salom pa da se zove na primjer malnogilidvornog ili nogsal. Sam se radoholičar doduše nekako provlači, ali to su rijetki slučajevi. Za svaku domaću čudnovatost, kao zazabava, koja zvuči neprihvatljivo i glupo, nudi se kao rješenje neka uvezena nakaznost koja zvuči mondeno i fenomenalno, kao afterparti. U najmanju ruku zvuče jednako loše, ali obrazac paradoksa je vidljiv – svaki barbarizam je prihvatljiv i prima se preko medija, a svaka složenica od hrvatskih morfema neprihvatljiva je i ne prenosi se preko medija, nego nastaje i ostaje na nekom opskurnom natječaju. Prvi slučaj prolazi glatko, drugi se dočekuje na nož. Eventualno postaje predmet poruge.

Iso Velikanović i Ivan Šreter dva su velikana iz naše povijesti, koji su se slučajno našli u istoj rečenici, kao i Boyle i Mariotte koji su se našli u istom zakonu, a da se nikad nisu ni upoznali. Velikanović je studirao medicinu, ali se bavio jezikom i dao je ime nagradi koja nagrađuje jezičare u praksi. Šreter se bavio medicinom i gostuje u jeziku kao liječnik i političar koji je nehotice postao jezični mučenik, a dao je ime nagradi koja nagrađuje one koji pokušavaju pružiti alat kandidatima za „Velikanovića“. Tako se Šreter i Velikanović nadopunjuju, uz neke razlike. Jedan je doživio starost i po njemu se zasluženo zove nagrada za ono čime se bavio. Drugi je prošao loše, a loše prolazi i nagrada nazvana po njemu, barem u intelektualnim krugovima. Jednog od njih dvojice, odnosno njegovu nagradu, financira Ministarstvo, a drugog, skromnije, privatna inicijativa. Svejedno se taj privatno financirani natječaj svake godine u isto vrijeme nađe na udaru kritike. Svake godine upravo u vrijeme kad završi karneval i spaljivanje krnje iliti fašnika, kreće pučko veselje sprdanja s natječajem za novu hrvatsku riječ.

Krevelji se staro i mlado, pišu se statusi na Facebooku, prepričava se kakvih je bilo prijedloga, razni pospremnici, nožnjaci, uhotrijebilice i drugi prijedlozi koji pristižu, ali se i svašta izmišlja i imputira pa se spominju međunožna gurala i obavezna podvaljenica zrakomlat. Divna prilika za zgražanje, čuđenje, snebivanje i prenemaganje. Ali dok se jedni rugaju, drugi šalju prijedloge. Siguran sam da neke najluđe prijedloge šalje ova prva skupina, da se bolje naruga cijeloj priči. Imali smo prijedloge „zemljospajač“ umjesto most, „žutokor“ umjesto banana, „reznik“ umjesto nož i „vodostop“ umjesto brana. Kako to uopće nekome padne na pamet? Svejedno moramo razmotriti i takve prijedloge, ma koliko bili neozbiljni. Pučko veselje tih dana u godini vlada među intelektualcima koji to nastoje prikazati kao da je narod s jedne strane, a natječaj s druge, no ne ide im u prilog to što svake godine primamo na stotine prijedloga pa bi se prije reklo da puk pridonosi dok se elita ruga, dakle pučko veselje nije baš pučko. Možda bi se rugali i drugim takvim natječajima kad bi ih bilo, ali ovaj je zasad jedini u Hrvatskoj. Ima ih zato u drugim zemljama. Svaki narod koji drži do sebe ima službena tijela koja se bave jezikom i predlažu rješenja umjesto da puste narod da se snalazi i anarhiji da vlada.

Materijala za ruganje bilo bi mnogo kad bismo proširili horizonte ruganja, prostorno i vremenski. Možemo se smijati Fincima zbog riječi puhelin ili Arapima zbog riječi hatif. Zašto ne mogu lijepo reći telefon, kao svi normalni ljudi? Zar ne mogu Mađari reći normalno fotoaparat nego taj uređaj zvati fényképezőgép, odnosno svjetloslikovni stroj? Čak i Francuzi imaju neke pokušaje pa kažu délocaliser umjesto outsourcer, što ja u prijevodima zovem ispošljavanje, a ne outsourcanje, pa čak ni izdvajanje posla. Možemo se pitati zašto Česi ne kažu dizajner, po engleskom, nego imaju svoju riječ návrhář, Mađari tervező, a Slovenci oblikovalec. Što fali dizajneru, zavapit ćemo retorički. Slovenci nisu uzeli već stopljena tri engleska morfema teen, age i er nego su od svojeg nastavka ­najst skovali vlastitu riječ, kao i Poljaci koji tog slovenskog najstnika zovu nastolatek. Treba se toga prisjetiti kad se želi omalovažiti natječaj za novu hrvatsku riječ. Nema konačnih rješenja, nema ni uvijek dobrih rješenja, ali gore od nečinjenja ničega samo je omalovažavanje onih koji pokušavaju nešto učiniti.

Što je najčudnije, ispada da i engleski pazi na purizam. Engleski, taj međunarodni jezik, gdje je barem svima sve jasno, ima vlastitu riječ za prognozu pa kaže forecast umjesto prognosis. I za modu, umjesto mode, kaže fashion. Umjesto da prihvati međunarodne riječi, engleski ima painkiller umjesto analgetika, hummingbird umjesto kolibrija, pineapple umjesto ananasa, wooden floor umjesto parketa… Očekivalo bi se barem od novogrčkog da je sačuvao grčke riječi, ali i on se odmiče kad za starogrčku i međunarodnu riječ analgetik ima novogrčku riječ παυσίπονο /pafsípono/. Antipuristi na svakom koraku nailaze na primjere koji prkose njihovim uvjerenjima nastalima na nedostatku dokaza i slabom poznavanju materije.

Što god mislili o nespontanim promjenama i umjetnim intervencijama na jeziku, možda dođete na kraju do one faze da malo zavidite tim jezicima što imaju vlastite riječi za pojmove za koje ih mi nemamo, kao intervju, vikendica, tinejdžer, dizajner i slično. Kad imate previše tuđica i barbarizama u jeziku, više se ne možete izraziti vlastitim riječima nego morate tuđima. Više čak ne možete stvarati ni poeziju jer vam se ništa ne rimuje s intervjuom, a s tinejdžericom se rimuje jedino menadžerica, doduše i krindž se rimuje s bindž, ali osim što zvuči nepoetično, takvo stihoklepstvo izlazi iz granica hrvatskog. Glavna je zamjerka kovanju novih riječi ta da zvuče glupo. Jer futsal valjda zvuči baš pametno, takav sklepan od koječega, da ga se ni dr. Frankenstein ne bi postidio. A i tajice zvuče pametno iako su rezultat pogrešnog shvaćanja. Ako je priglup prizvuk kriterij po kojem je nešto prihvatljivo, a nešto nije, u najmanju su ruku engleske ukradenice i domaće kovanice na istoj razini premda su svaki meni mejnstrim i krindž gori krindž nego panjevčica, šaknjača, šačnik i kopitnjak.

Ako nam je već do sprdanja, zašto čekati natječaj, skrivati se kao cvrčak? Smijati se možemo svaki dan. Možemo listati rječnike i frktati na svaku riječ koju ne znamo, a zvuči nam smiješno, kao što su one iz prethodnog odlomka. Šljupka je u starim tekstovima neki čamac smiješnog imena, biočug je neki kolut, čelopek je prisoj, što god to bilo, našastar je inventar, zvonjelica je sonet. Kriv je sastavljač rječnika, stari pisci, jezik je kriv, svi samo ne govornik koji sebe smatra isključivim kriterijem onoga što jeziku pripada ili ne. Ako on nešto ne razumije, onda s tim nešto ne valja. Možda je to nekad tako bilo, ali danas smo svi toliko kontaminirani da više nismo apsolutno kompetentni. Subjektivni smo i podložni navikama.

Što bi tek bilo da pretragu proširimo na biologiju? Da vidiš čuđenja i smijeha. Koliko riječi koje ne razumijemo, nekakve tekunice, zviždari, bodečnjaci, cjevoustaši… Zvuče kao da su nastali na nekom smiješnom natječaju za jezik, a nisu nego postoje u biologiji neovisno o mišljenju javnosti koja se tim stvorenjima ne bavi. Zapravo, ovi cjevoustaši su moj izum, ne za ovu priliku nego za film koji sam prevodio jer se i prevoditelji bave onim što prevode, za razliku od kritične javnosti. Znanost ne može čekati, pa tako ni biologija, a ni prijevod. Znanstvenici s inovacijama donose i nove riječi, a prevoditelji ih prate u stopu, i to po mogućnosti jednako inovativno.

Rješenja su potrebna, pitanje je samo tko će ih i kako ponuditi. Kako to urediti jezik da svojim govornicima ne zvuči rogobatno, a da bude prihvatljiv prema nekim općim kriterijima? Znam, jedne su riječi već u rječnicima, a druge su izmišljene pa će možda tek biti u rječnicima. Treba kategorizirati, ali treba biti i dosljedan jer je suprotnost dosljednosti licemjerje. Ne možete prezirati jezik služeći se istim tim jezikom da biste izrazili svoje gnušanje. Tajice, influenceri i outsourcanje također nisu u rječnicima, ne još. Svaki barbarizam iz engleskog, kao outsourcanje, ima barem jednako pravo, a zapravo manje, postojati ili ne postojati kao svaka izmišljenica, kao ispošljavanje jer službeno ne postoje ni jedni ni drugi, s tim da se ova potonja uklapa u jezik, popunjava potencijalno prazno mjesto u korpusu. Ako je kovanje riječi zlo, je li i Shakespeare zlo? Je li on bio preskriptivist kad je skovao tisuću sedamsto riječi za engleski jezik kojim se kozmopoliti rado služe?

To je jedna od onih tema kojima se ne može pristupiti mirno i staloženo nego se odmah plane i prijeđe u politiku. Spominje se purizam kao nekakva psovka, kao nekakvo nasilno čistunstvo, kao da se kovanje novih riječi tiče isključivo hrvatskih morfema, a ne i onih tradicionalnih i prilagođenih, kao da postoji neka jezična institucija koja može nešto nasilno provoditi i kažnjavati ljude na ulici zbog lošeg izražavanja. Vojske lektora marširaju društvenim institucijama i provode teror. Dobro su potkoženi, bogati i moćni, svaki bi im nogometaš i menadžer pozavidio, zovu ih grammar nazi jer bilo bi preinventivno prevesti to na nešto kao gramatički nacisti, ali oni se ne obaziru na to dok ugnjetavaju nevin puk koji samo želi svoj jezik nadomjestiti engleskim. Treba se oduprijeti tim lektorskim falangama koji guše slobodu da se govori tuđim jezikom. Za to vrijeme pokret otpora u mračnim podrumima njeguju angleštinu i slobodno izražavanje trpanjem što veće količine engleskih riječi u svakodnevni govor.

Natječaj za novu riječ pokušaj je predlaganja, očuvanja, uključivanja što šireg kruga govornika, u kombinaciji s jezičnom strukom, a dijelom je i zabava. Prijepor je, kao i u svemu, ideološke prirode. Otpor ideji kovanja novih riječi uvelike je iracionalan, paradoksalan i licemjeran, ali često i inspirativan. Protivnici natječaja redovito nadahnjuju i ilustriraju potrebu za natječajima. Konačno pitanje nije sviđa li nam se ovaj ili onaj prijedlog i što mislimo o riječi koja je pobijedila nego trebaju li nam uopće takvi natječaji, treba li nam popunjavanje rupa koje se otvaraju u jeziku i treba li nam uopće nacionalni jezik. Mnogi su se narodi bez prisile odrekli svojeg jezika, no uzor bi svima trebali biti oni koji odolijevaju globalističkim tendencijama, a čine to upravo održavanjem jezika. Imaju jezik predaka, dakle kostur koji treba obnavljati, a čine to uz pomoć struke i neovisnih govornika, natječajima, rječnicima, priručnicima, radijskim emisijama, računalnim igrama, prijevodima, književnošću, pjesmom, filmskim podslovima i školskim programima, svatko na svoj način. Ako je nešto nekome glupo, treba li to zato ukinuti? I ako sve to ne valja, ako znamo spontanog razvoja nema ili je prespor, a tuđice se ne prilagođavaju, kako biste vi to bolje?