Kao književnom prevoditelju, knjige su mi svakodnevni dio života i prema njima imam dvojak odnos – profesionalni kad je riječ o knjigama koje prevodim i amaterski (a valja podsjetiti da riječ amater potječe od latinskog amator, tj. zaljubljenik) kad su u pitanju knjige koje čitam po vlastitom izboru, upravo iz ljubavi. Iako se prvenstveno bavim prevođenjem nordijske – švedske, danske i norveške – književnosti, u slobodno vrijeme posežem za književnostima iz što različitijih kultura i za različitim žanrovima jer putem književnosti upoznajemo svijet oko sebe, ali i sami sebe, uživljavajući se u iskustva drugih. Knjige koje ovdje preporučujem stoga su više amaterski, tj. zaljubljenički, nego profesionalno odabrane; svaka mi je važna na svoj način, a riječ je o naslovima koje bih preporučio i svojim najbližima. Ako vas barem jedna od tih knjiga oduševi kao što oduševljavaju mene, nemojte to oduševljenje zadržati za sebe: dijelite ga s obitelji, prijateljima i kolegama jer svaka pročitana knjiga tka naš identitet i obogaćuje nas.
1. Georgi Gospodinov: Fizika tuge
Fraktura, 2018., prevela Ksenija Banović
Georgi Gospodinov za mene je jedan od ponajboljih suvremenih europskih pisaca, među ostalim i zato što u njegovim knjigama ono duboko osobno gotovo neprimjetno postaje univerzalno. U Fizici tuge polazi od antičkog mita o Minotauru i labirintu, ali od njega gradi nešto posve svoje: labirint sjećanja, djetinjstva, obiteljske povijesti i jednog vremena koje neumoljivo nestaje. Njegov Minotaur pritom nije čudovište, nego napušteno dijete, a sposobnost pripovjedača da ulazi u tuđa sjećanja postaje način da se ispriča mnogo više od jedne ljudske sudbine.
Gospodinov piše o starenju, smrti, prolaznosti i našoj potrebi da sačuvamo ono što vrijeme nemilosrdno odnosi, ali pritom nikada ne tone u patetiku. Njegova je proza istodobno sjetna, duhovita, nježna i intelektualno razigrana. Posebno mi je blizak način na koji bilježi iskustvo istočne Europe, njezine svakodnevice i povijesti, zbog čega mislim da ga čitatelji iz naših krajeva mogu razumjeti na nekoj dodatnoj, gotovo instinktivnoj razini. Tome u hrvatskom izdanju iznimno pridonosi briljantan prijevod Ksenije Banović, koja je sačuvala i njegov humor i melankoliju. Fizika tuge knjiga je o našim najdubljim strahovima, ali i o pričama kojima se od njih branimo.
2. Andrés Neuman: Putnik stoljeća
Hena com, 2018., prevela Tamara Horvat Kanjera
Na samom početku 19. stoljeća, nedugo nakon napoleonskih ratova, putnik Hans zaustavlja se u izmišljenom njemačkom gradu Wandernburgu, mjestu koje kao da se opire pravilima prostora: njegove ulice i kuće nisu uvijek ondje gdje ih očekujete, a iz njega je neobično teško otići. Ono što je trebalo biti tek kratka postaja na putovanju pretvara se u mnogo dulji boravak, osobito nakon što Hans upozna Sophie, obrazovanu i samosvjesnu mladu ženu zaručenu za drugoga.
Argentinski pisac Andrés Neuman od te početne situacije gradi roman u kojem se ljubavna priča isprepleće s umjetnošću, glazbom, poezijom, prevođenjem, filozofijom i velikim političkim pitanjima Europe koja se mijenja. Hans i Sophie ne privlače jedno drugo samo tjelesno nego i intelektualno, pa njihovi razgovori postaju jednako uzbudljivi kao i njihova zabranjena romansa.
Putnik stoljeća istodobno je povijesni roman i izrazito suvremena knjiga. Govoreći o Europi nakon Napoleona, Neuman zapravo govori i o granicama, nacionalnom identitetu, emancipaciji žena, društvenim klasama i odnosu između različitih kultura – pitanjima koja dva stoljeća poslije nipošto nisu izgubila na aktualnosti. A svemu tome pridodaje i dašak misterije zbog kojega Wandernburg ostaje mjesto koje nije sasvim moguće objasniti.
3. Cormac McCarthy: Putnik
Profil, 2023., prevela Patricija Horvat
Posljednji veliki projekt Cormaca McCarthyja sastoji se od dvaju romana, Putnika i Stelle Maris, objavljenih potkraj njegova života. U središtu prvoga je Bobby Western, fizičar koji je postao profesionalni ronilac, čovjek opterećen prošlošću vlastite obitelji, a ponajviše odnosom sa svojom briljantnom i tragičnom sestrom Alicijom. Kada tijekom ronilačkog posla istraži olupinu zrakoplova i otkrije da jedan putnik nedostaje, počinje priča koja naizgled poprima obrise trilera. No kod McCarthyja ništa nikada nije ono što se na prvi pogled čini.
Ispod napete radnje Putnik je filozofski roman o krivnji, moralu, ljubavi, smrti, Bogu, znanosti i granicama ljudskog znanja. Nad Bobbyjem lebdi i golemo breme nasljeđa: njegov je otac sudjelovao u razvoju atomske bombe pa se intimna povijest jedne obitelji neprestano sudara s jednim od najvećih moralnih lomova 20. stoljeća.
McCarthy je za mene jedan od najvećih čarobnjaka riječi suvremene američke književnosti, pisac koji je znao istodobno biti brutalan i gotovo biblijski poetičan. Putnik možda nije najlakši ulazak u njegov opus, ali meni je posebno drag upravo kao veličanstven oproštaj pisca u sutonu života: knjiga čovjeka koji se pred kraj još jednom hvata ukoštac s pitanjima na koja možda odgovora nema.
4. Kristian Novak: Črna mati zemla
Algoritam, 2013.
Kad bih morao izdvojiti jedan od najboljih (ako ne i najbolji!) hrvatskih romana 21. stoljeća, Črna mati zemla Kristiana Novaka svakako bi bila među prvim naslovima kojih bih se sjetio. Glavni lik Matija uspješan je mladi pisac koji je velik dio vlastita djetinjstva potisnuo iz sjećanja. Kada pukotine u njegovu odraslom životu postanu prevelike da bi ih mogao ignorirati, prisiljen je vratiti se u Međimurje svojega djetinjstva i suočiti se s traumom, gubitkom i demonima za koje je godinama vjerovao da ih je ostavio iza sebe.
No Novak ne piše samo psihološki roman o potisnutom sjećanju. Međimurje u Črnoj mati zemli postaje gotovo zaseban književni svijet, sa svojim jezikom, mitovima, legendama, strahovima i pravilima. Upravo međimurski dijalekt daje romanu iznimnu autentičnost i pokazuje koliko lokalno može postati univerzalno: što dublje Novak ulazi u jedan vrlo konkretan kraj i jedno vrlo konkretno djetinjstvo, to više govori o strahovima koje može prepoznati svatko.
Posebno fascinira način na koji se dječja mašta u romanu prepleće s traumom. Granica između stvarnog i nestvarnog postupno postaje nevažna jer su dječaku demoni koje stvara njegov um jednako stvarni kao ljudi koji ga okružuju. Mračna, bolna i povremeno iznenađujuće duhovita, ovo je knjiga koja pokazuje koliko je teško pobjeći od vlastite priče – i koliko je važno naposljetku joj se vratiti.
5. Lucija Švaljek: Uspavanka za Elizu
HDKDM, 2024.
Bajke danas često nepravedno smatramo književnošću namijenjenom isključivo djeci, zaboravljajući da su u svojem izvornom obliku oduvijek govorile o nekim od najmračnijih ljudskih iskustava. Strah, smrt, nasilje, napuštanje i gubitak u njima nisu iznimke nego gotovo osnovni građevni materijal. Mlada hrvatska autorica Lucija Švaljek u Uspavanci za Elizu nastavlja upravo tu veliku tradiciju, danas kod nas pomalo zaboravljenu unatoč nasljeđu Ivane Brlić Mažuranić i Sunčane Škrinjarić.
U središtu njezine mračne bajke nalazi se djevojčica Eliza, a fantastični svijet kojim se kreće postupno postaje prostor suočavanja sa strahom, zlostavljanjem i mrakom koji čovjeka može okružiti, ali i nastaniti se u njemu. Švaljek pritom ne ublažava tamu svoje priče, ali joj ni ne dopušta da odnese konačnu pobjedu.
U tome me Uspavanka za Elizu podsjeća na ono najbolje u tradiciji C. S. Lewisa: ideju da dječja književnost ne treba djecu štititi od spoznaje da postoje zmajevi, nego im pokazati da se protiv zmajeva može boriti – i pobijediti, da parafraziram poznati citat G. K. Chestertona. Zato ovu knjigu ne bih ograničio dobnom etiketom. Dobra bajka govori različite stvari djetetu i odraslom čitatelju, a Uspavanka za Elizu iza svoje fantastike govori o vrlo stvarnoj potrebi da se suočimo s onime čega se bojimo. Jer i nakon najdulje noći uvijek slijedi svanuće.
6. Tove Ditlevsen: Djetinjstvo
Lector, 2020., preveo Mišo Grundler
Na popis sam ipak morao uvrstiti i jednu „svoju“ knjigu – ne zato što sam je preveo, nego zato što mi je Tove Ditlevsen upravo tijekom prevođenja postala autorica kojoj se ne prestajem vraćati. Djetinjstvo je prvi dio njezine autobiografske Kopenhaške trilogije, koju nastavljaju Mladost i Ovisnost, a danas se smatra jednim od najvažnijih djela danske autobiografske proze 20. stoljeća.
Ditlevsen nas vodi u radnički Kopenhagen svojega djetinjstva, svijet siromaštva, skučenih stanova, strogih društvenih pravila i vrlo ograničenih mogućnosti za djevojku koja želi postati književnicom. Sam otac u romanu govori malenoj junakinji da je apsurdna uopće pomisao da bi žena mogla biti pisac. To je Danska korjenito drukčija od uređene i prosperitetne zemlje kakvom je danas uglavnom zamišljamo. Upravo zato ta knjiga pruža fascinantan pogled na društvo koje će se tijekom samo nekoliko desetljeća dramatično promijeniti.
No njezina najveća snaga nije u dokumentiranju jednog vremena nego u glasu kojim o njemu govori. Ditlevsen svijet promatra očima djeteta, bez naknadnog uljepšavanja i sentimentalnosti, pa njezine kratke, precizne rečenice mogu biti istodobno duhovite i razorne. Kao pionirka ženskog književnog glasa u Danskoj otvoreno je pisala o iskustvima o kojima se dugo šutjelo.