Na hrvatskoj čitalačkoj, da ne kažem književnoj sceni, ovoga se ljeta digla velika frka oko romana Monike Herceg „Ovdje počinje šuma“. Ne toliko zbog samog romana, koliko zbog reakcija koje su uslijedile nakon prvih ozbiljnijih kritika.
Nakon početnih hvalospjeva, među kojima su bili i oni općeprihvaćenih književnih autoriteta poput Miljenka Jergovića, javili su se kritičari koji su primijetili ono što sam , kao nestručna čitateljica, primijetila i sama: nedovoljno razvijeni likovi, repetitivnost i pripovjedačka konstrukcija koja ne uspijeva do kraja povezati sve ono što poetičan i sugestivan jezik romana na pojedinim mjestima izvrsno otvara. Rasprava se ubrzo zahuktala do ruba osobnih obračuna. Otvorilo se i poznato rodno pitanje: smiju li muškarci kritizirati žene? Zatim i ono drugo: trebaju li žene bezuvjetno stati iza druge žene ili je svaka kritika još jedan dokaz da je žena ženi vuk?
Meni je, međutim, zanimljivije nešto treće. Zašto razgovor o knjizi koju je napisala žena tako brzo prestane biti razgovor o knjizi? Zašto autorica tako lako postane predstavnica svih žena, a kritika njezina romana pitanje odnosa prema cijelom spolu? Autorice ne trebaju biti pošteđene kritike. Ali ne trebaju ni svaki put iznova dokazivati da žene znaju pisati. Trebaju biti čitane u svoj svojoj različitosti: neujednačene, nježne, brutalne, duhovite, precijenjene, podcijenjene, komercijalne, eksperimentalne i kakve god požele biti.
Pratila sam tu raspravu do jedne mjere. Onda je otišla predaleko da bi je više imalo smisla pratiti. Istovremeno sam se za ljeto još jednom opskrbila knjigama živućih pisaca s Balkana. Obožavam način na koji pripovijedaju naše komšije Bosanci, volim čitati na originalnom jeziku i zato obožavam hrvatske pisce, a zabavljaju me humor i ironija kojima srpski pisci barataju čak i kada pišu o najtežim temama. Te dvije stvari spojile su mi se u glavi. Umjesto još jednog teksta o tome tko smije kritizirati žene, odlučila sam napisati tekst o ženama koje vrijedi čitati: živim, zdravim i sjajnim autoricama iz Hrvatske i komšiluka.
Bosna i Hercegovina & Hrvatska // Đurđica Čilić
Đurđicu sam prvo upoznala, a tek onda čitala. Rođena u Livnu, odrasla u Vitezu, a u Zagreb je došla studirati, Đurđica je jedna od najsimpatičnijih osoba koje sam upoznala. Vedra, pozitivna, topla, duhovita, inteligentna, brzog mozga i jezika. Sve nabrojano može se reći i za njezine knjige.
Upravo sam završila „Novi kraj“, a prije toga sam čitala novoizišlu „Vidimo se na papiru“. Đurđica vidi i zna prenijeti nevjerojatnu ljepotu u malim, naizgled običnim svakodnevnim scenama. Unatoč pozitivi, izrazito je realna i realistična. Unatoč toplini, njezin stil je britak, njene rečenice nemaju nikakvog viška i kiča. Fafarikul je njena najpoznatija knjiga, prema kojoj igra i istoimena predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Do toga, nažalost, još nisam stigla, ali sigurno hoću.
Srbija // Milena Marković
Čitala sam lirski roman „Deca“ i Milena Marković me izula iz cipela. Roman je napisan u lirskoj formi, kao pjesma koja se proteže na 163 stranice i nema niti jednog interpunkcijskog znaka, osim točke na samom kraju.
Kad pomislite da autorici život ne može biti teži, surovost života samohrane majke pokaže da može biti još gore. Izrazito mučan, pokazuje koliko društvu nedostaje empatije, ali istovremeno toliko predivan i stvaran, ovaj roman brzo sam pročitala, iako nisam ljubiteljica poezije. Nemojte se uplašiti ni same teme ni forme, Milena sjajno piše o tome kako je biti žena na Balkanu. Nadam se da se nećete prepoznati u puno situacija.
Slovenija // Bronja Žakelj
Autobiografski roman „Bijelo se pere na devedeset“ slovenske autorice Bronje Žakelj prekrasan je iz više razloga. Ovo intimno i nostalgično putovanje kroz odrastanje u Jugoslaviji autoričin je prvijenac, napisan u poprilično nestandardnoj godini za prvi roman – 49. godini života.
Kreće veselo, evocira niz scena kojih se sjećamo ili smo čuli za njih, ovisno o tome kad smo rođeni, ali svima su nam simpatični – od putovanja na more u automobilima bez klime, dugih druženja s gostima, namještanja antene, sarajevske Olimpijade. Međutim, kako život zna naglo zaokrenuti, tako se i roman pretvara u izrazito potresnu priču nad kojom sam fino proplakala. U kinima trenutno igra film snimljen po knjizi, najgledaniji slovenski film u zadnjih deset godina, kojeg ću pogledati čim stignem.
ExYu // Lana Bastašić
Bastašić ima više državljanstava i ne voli se svrstavati ni u jednu naciju. Rođena je 1986. godine u Zagrebu, potječe iz obitelji bosanskih Srba, odrasla i školovala se u Banjoj Luci, studirala je u Beogradu. Nije ni čudo da za sebe kaže da je postjugoslavenska autorica.
Čitala sam zbirku priča „Mliječni zubi“ i roman „Uhvati zeca“ i izvrsni su. Priče o odrastanju koje donosi Mliječni zub nevjerojatno su sentimentalne, a istovremeno brutalne. Omađijaju vas, pa šokiraju, hladno podsjete koliko je ksenofoban i prepun šovinizma ovaj dio svijeta u kojem živimo, koliko je teško i mučno odrastati. Nikako nemojte preskočiti ovu autoricu.
Hrvatska // Marina Vujčić
Marina Vujčić autorica je s kojom nećete pogriješiti koliko god da je čitate, ništa se ne ponavlja. Kreativna, zanimljiva, i izrazito „produktivna“, Marina je izdala dosta toga. Davno sam prvo čitala „Pedeset cigareta za Elenu“, a u međuvremenu sam progutala „Onda je Božo krenuo iz početka“ (daleko najbolji naslov nekog romana ikada :), Pitanje anatomije, 365 rečenica (jako zanimljiva forma – autorica radi vlastite discipline u pisanju odlučuje svaki dan napisati jednu rečenicu. A ove rečenice se sjajno spajaju u sjajnu knjigu). I iznad svega Sigurna kuća. „Roman koji se čita u dahu i ostavlja bez daha“ rečenica je koju sam negdje pročitala i koja izvrsno opisuje ovaj masterpiece. Pogledajte obavezno i kazališnu predstavu u Gavelli.
Sjeverna Makedonija // Rumena Bužarovska
Od Rumene Bužarovske pročitala sam „Moj muž“ i „Toni“ – oba su djela sjajna. Toni je roman o istoimenom protagonistu – pedesetgodišnjem luzeru, razmaženom maminom sinu, kojega prezirete od prvog slova. Parazit koji konstantno uspijeva pronaći neku ženu koju će iskorištavati, materijalno i emocionalno. Roman koji bih se usudila preporučiti bilo kome, neovisno o stilu kojeg preferira čitati. „Moj muž“ zbirka je priča koja mi se još više dopala, doživjela sam je kao priručnik za prepoznavanje muških idiota. Kroz puno autoironije i crnog humora protagonistice ovih priča, a sve redom likovi koji su nam poznati – majke, ljubavnice, supruge – donose teme bračnih problema, ekonomske ovisnosti i emocionalne manipulacije, zamki majčinstva i sitnih svakodnevnih poniženja i odustajanja od romantike.
Rumena piše britko, realistično, bez uljepšavanja, stoga ne čudi da je po njenim pričama napravljeno više kazališnih predstava diljem regije.
Hrvatska – Olja Savičević Ivančević
Olju sam upoznala kao jakooo mala djevojčica. Olja je naime odrasla u Kaštelima, baš kao i ja, a njena osnovna škola izdala je zbirku pjesama „Bit će strašno kada ja porastem“. U toj istoj osnovnoj školi radio je moj tata, tako da sam Oljin prvijenac listala s pet godina, a čitala mrvicu kasnije. Olja se u međuvremenu nametnula kao jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja i spisateljica. Da sada ne nabrajamo sve njezine sjajne romane za koje ste sigurno čuli (a ako slučajno niste, krenite s Adio kauboju i Ljeta s Marijom), za kraj ovog teksta donosim vam njenu pjesmu koja savršeno zaokružuje ovu temu.
NE ČITAŠ ŽENE
„Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle znati o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao“
Ne moramo voljeti svaku knjigu koju je napisala žena. Ne moramo se slagati sa svakom autoricom niti je braniti samo zato što je žena. Ali prije nego što zaključimo da žene nemaju što reći o svijetu, možda bismo ih jednostavno trebali više čitati.