Henry Kissinger, jedan od najpoznatijih američkih diplomata, u sedam je desetljeća napisao 20-ak knjiga (doista napisao, nije imao ghostwritera), od memoara, preko knjiga o suvremenoj geopolitici i diplomaciji, do knjiga o tehnološkoj budućnosti, pri čemu je knjiga Vodstvo njegova posljednja samostalna knjiga.

U ovoj knjizi, Kissinger opisuje lik i djelo šest velikih svjetskih političara – Konrada Adenauera, Charlesa de Gaullea, Richarda Nixona, Anvara Sadata, Lee Kuan Yewa i Margaret Thatcher – za koje je smatrao da će ih svijet pamtiti jer su bili vođe „tijekom razdoblja tranzicije, kad pojedine vrijednosti i institucije gube relevantnost, dok su obrisi dolične budućnosti još nejasni“. Kissinger tumači mnoge poznate, ali i manje poznate događaje, uspjehe i neuspjehe ovih svjetskih vođa, pa tako primjerice navodi da:

• je CDU-ov program, u čijem je osmišljavanju Adenauer imao ključnu ulogu, pozivao Njemačku da odbaci svoju prošlost i prihvati duh obnove zasnovan na kršćanskim idealima i demokratskim načelima;
• se povremeno ogorčeni Churchill jednom prigodom našalio: „Da, de Gaulle doista misli da je Ivana Orleanska, ali moji prokleti biskupi ne dopuštaju mi da ga spalim.“;
• su Nixonove mane, njegova tjeskoba, nesigurnosti koje su ga navodile da zahtijeva maksimalno poštovanje, nespremnost da neslaganja rješava izravno, u konačnici naštetile njegovu predsjedničkome mandatu;
• je Sadatov prijedlog o gradnji crkve, džamije i sinagoge na brdu Sinaju, javno objavljen u ljeto 1978. godine, odbijen kao svetogrđe;
• je za Leeja mjerilo svega bilo služenje javnost, kako je i sam rekao: „Politika od ljudi traži još nešto više, predanost narodu i idealima. Nije to samo posao. To je poziv, pomalo nalik na svećenstvo. Morate suosjećati s ljudima, morate željeti promijeniti društvo i živote učiniti boljima.“;
• je Margaret Thatcher u svojoj posljednjoj izjavi u ulozi premijerke zahvalila osoblju koje je radilo na održavanju njezine rezidencije.

Iako sasvim različiti s obzirom na kontekst u kojem su djelovali i uloge koje su imali, Kissinger ovim vođama pronalazi mnoga zajednička obilježja, kao što su stalno učenje, osobna disciplina, usmjerenost na služenje sunarodnjacima, domoljublje i vizionarstvo, ali i izravnost i odvažnost te pobožan vjerski odgoj (uz iznimku Leeja).

No na kraju knjige Kissinger i upozorava, jer slabljenje kvalitete vodstva u svjetskoj politici pripisuje klonulosti društva, koja je posljedica dugotrajnih razdoblja mira. Daje i savjete suvremenim političarima kako mogu postati pravi vođe, pri tome naglašavajući važnost „pojačanog čitanja“ koje ih može pripremiti za situacije u kojima se još nisu našli.

Sveukupno, knjiga u kojoj osim o političarima koji su svojim vodstvenim sposobnostima ispisali svjetsku političku povijest, saznajemo koja su to liderska promišljanja, odluke i ustrajnosti presudne za uspjeh u politici, ali i primjenjiva u drugim područjima, i to iz pera osobe koja je zasigurno desetljećima bila jedan od najboljih poznavatelja, ali i važnih igrača na svjetskoj političkoj sceni, a mnoge predstavljene političare i osobno poznavala.

Žanr: biografsko-politička publicistika

Broj stranica: 454

UKUPNI DOJAM: 4/5

Jezik/stil: – (konkretno, ali diplomatski napisana knjiga)

Sumornost: –

Poželjno predznanje: 3/5 (nužno poznavanje, čak dobro poznavanje političkih događaja i protagonista koje Kissinger navodi jer kako bi protumačio značaj šest velikih političkih vođa koje predstavlja, iste ne opisuje i ne objašnjava, nego pretpostavlja da je čitatelj s njima upoznat)

Preporuka za čitanje: 4/5

p.s. Doživljaj knjige ovisi o tome tko i u kojem životnom trenutku čita.