Vidio sam tekst s naslovom: “Hrvatski nastavnici su jako nezadovoljni plaćama, ali ne bi mijenjali posao”. Krenuo sam trljati oči. To su obrazovani i inteligentni ljudi. Nije li poanta posla upravo zarada? Kako možeš biti zadovoljan s poslom ako nisi sretan sa zaradom? Itekako sam aktivan u slobodno vrijeme i imam mnogo različitih interesa, no smatram da svoju ljubav i entuzijazam treba čuvati za privatan život. Posao je posao. Pa ne nalazimo se na plantaži pamuka u Alabami i nije sredina 19. stoljeća. Na poslu niste zarobljeni, posebno jer praktički ne postoji nezaposlenost. Trenutno živimo u razdoblju kada hladovinu burze uz državni blagoslov hvata tek poneki rentijer i notorni luftbremzer, a zbog silnih uvezenih radnika, Zagreb je počeo sličiti na Manilu i Karachi.
I ja sam, baš kao i naši nastavnici, 5 i pol godina bio državni službenik u Državnom zavodu za statistiku, pa dao otkaz jer sam bio nezadovoljan, između ostalog i plaćom. Uz to sam otišao iz struke za koju sam se školovao i stekao dobre reference. Čak su mi nudili da odem na specijalizaciju u Eurostat u Luksemburgu, što ne bi odbio apsolutno nitko. Ja jesam. Napustio sam siguran posao koji sam mogao „laganini“ raditi do mirovine. Ogromna većina Hrvata ostala bi. Iz sadašnje perspektive, uz dužno poštovanje svim kolegama i državnim službenicima općenito, ne mogu ni zamisliti koliko bi mi poslovni život bio lošiji da se nisam odvažio na promjenu.
Otišao sam u tada vodeću marketinšku agenciju, meni kao bivšem državnom službeniku neopisivo cool radno mjesto. Bio sam potpuno izgubljen, kao burek u svemiru. Iako su dva ureda bila udaljena samo 1390 metara zračne linije (precizan podatak, ipak sam ja bivši statističar), mentalitetom, pristupom radu, atmosferom i zadovoljstvom koje mi je pružalo radno okružje, razlikovali su se otprilike kao posao razminiranja Kashmira i rad u elitnom arhitektonskom uredu u središtu Helsinkija. Sada ste pomislili – bravo, pa spasio se, no i odlazak na bolje je itekakav šok, vjerujte!
Sve to zbilo se dva mjeseca prije 33. rođendana, dakle nisam više bio u cvijetu mladosti. Materijalno nisam bio situiran, žena je bila trudna, imali smo stančić, ali evidentno premali za troje te srednje stari auto. Zato mi je čudno da se mnogi boje mijenjati posao danas, u vremenu pune zaposlenosti, kada smo kao grad, ako je vjerovati Numbeu, po kupovnoj moći prešišali Ljubljanu. Plaća mi je kao junioru, s obzirom da na tom poslu nisam imao nikakvog iskustva, bila je tek nešto viša nego u Zavodu za statistiku. Od nekog tko je trebao raditi u Eurostatu, što je vrhunac za demografa i statističara, postao sam JUNIOR. „Mali od kužine“ u marketinškoj agenciji. Svi koji su to probali, znaju da je, blago rečeno, zahtjevno.
Onda sam, učio, radio, nebrojene vikende, večeri i predvečerja, sve s malim klincem koji me čekao doma. Neke sam stvari odradio dobro, neke, kao i svi, zaribao, a za neke kao dio tima, dobio vrijedne hrvatske i europske strukovne nagrade. Nakon sedam godina u tuđoj marketinškoj agenciji, s kreditima za stan i auto na grbači, u francima, naravno, kao i mnogi financijski slabo pismeni Hrvati, s drugim djetetom u planu, opet sam dao otkaz i odlučio otvoriti nešto svoje. Tada sam već bio u većoj financijskoj gabuli od 95 posto Hrvata. Pa ipak sam to učinio. Srećom sa suborcem s navijačke tribine. Jer tako je lakše. Ne morate sve sami, poduzetništvo je timski sport. Business networking nam se uglavnom svodio na navijačku skupinu Bad Blue Boys. Dakle, nismo imali stranačko, zavičajno, etničko zaleđe niti bili dio nekog moćnog lobija ili tajnog bratstva. Na kraju su se BBB pokazali sjajnima, no to smo doznali tek nakon što smo već skočili u nepoznato, a većini i danas zvuči pomalo bizarno.
Novaca nisam imao. Starci su mi posudili lovu za pokretanje tvrtke, što je zapravo bila smiješna cifra za poslovne sfere, ali nisam imao niti toliko. Plaća mi je prvih pola godine bila minimalac, mnogo manja nego u prošloj marketinškoj agenciji. Ured nismo imali nego sam radio od doma, s kauča punog dječjih igračaka. S klijentima smo se nalazili po kafićima i pričali kako nam se ured baš renovira. Tek kasnije sam gledao kako slične priče klijentima prodaje fiktivni Saul Goodman, u kultnom spin-offu serije Breaking Bad. Onda je u agenciju prešao i partner Tomo. Pa smo uzeli i ured. Prvi je bio velik kao dva kioska. Tada su došle i prve kolegice, što je bilo nezgodno jer smo dijelili WC. Pa smo kucali na apsolutno sva vrata u gradu. Onda smo počeli rasti. Danas nas je desetak i imamo veliki fensi ured u prestižnom poslovnom neboderu.
Jesam li bogat? Ne. Je li mi bolje nego da sam ostao raditi siguran posao u državoj službi? Da, toliko mi je bolje da vi to ne možete niti zamisliti. Jesam li posebno genijalan i stručan? Pa nisam bedast, ali ima i pametnijih. Radoholičar? Ne. Talentiran? Prilično, ali ima i boljih. No, dvije karakteristike definitivno posjedujem – hrabrost i upornost. U nas, na brdovitom Balkanu, često se, sasvim opravdano, veliča ratna ili sportska hrabrosti. I fakat, tu su Hrvati u svjetskom vrhu i nemam što za dodati. Ipak, život uglavnom (srećom) nisu ratovi, a nisu ni nogometne utakmice, čak niti meni. Zato bi bilo zgodno da barem jednom u životu budete hrabri u poslovnom svijetu.
Trgnite se ljudi! Kakve su to dječje izjave – zadovoljan sam poslom, ali ne i plaćom??? Koji je to vrag? Ekonomija nam je u povijesnom usponu i ako već nemate uvjeta ili muda za otkaz, krenite s nečim sa strane, dodatnim biznisom koji može jednog dana postat prvi i jedini. Tržište vam je cijela EU, bez ikakvih barijera, a u mnogim biznisima i cijeli svijet.
Mislite da nemate znanja, uvjeta ili mogućnosti? Lažete sami sebi.