Velike su šanse da ste u zadnje vrijeme naletjeli na viralni video o Zagrebu kakav je nekad bio. Stari, romantični Zagreb u izrazito emotivnom videu napravljenom u potpunosti umjetnom inteligencijom privukao je pažnju mnogih. Iza njega stoji Filip Filković Philatz, nagrađivani redatelj, producent, umjetnik, stručnjak za umjetnu inteligenciju. Čovjek s puno uloga, ali i projekata koji me dugo oduševljavaju. Philatz je izrazito svestrana osoba, od dokumentarne serije, filma, reklama, glazbenih spotova, umjetničkih instalacije, i brojnih drugih projekata, svakako je ime koje trebate zapamtiti. Zato, ako danas planirate potrošiti 5 minuta na internetu na neku zanimljivu osobu, preporučujem vam Philtza. U razgovoru koji donosimo ispod garantiram vam dozu pozitive i sadržaja nakon kojeg se nećete osjećati da ste uzalud scrollali.
Teško je definirati koje je točno tvoje zanimanje – od redatelja, producenta, scenarista, stručnjaka za umjetnu inteligenciju, čini mi se da te najbolje opisuju tvoji projekti. Ali, za početak daj nam reci tko je Philatz, a da ne pričamo o poslu?
Philatz je u suštini znatiželjni promatrač. Netko tko nikada nije sasvim odrastao u onom dosadnom smislu te riječi i tko još uvijek vjeruje da se magija krije u detaljima koje većina ljudi preskače. Ja sam onaj lik koji će stati nasred ulice jer je svjetlo palo na fasadu na zanimljiv način ili koji će u buci grada čuti neki specifičan zvuk. Privatno sam sakupljač trenutaka, zaljubljenik u prirodu i tišinu, i netko tko vjeruje da je humor najbolji obrambeni mehanizam protiv sivila svakodnevice. Nekada možda mogu pretjerati u tom svojem entuzijazmu, ali bitno je da sam toga svjestan.
U većem broju tvojih projekata u središte stavljaš grad Zagreb. Stalno se provlači neka nostalgija prema starim vremenima. Otkud i zašto ta retro nostalgija?
Zagreb je moja neiscrpna inspiracija i platno. Ta nostalgija koja nikako nije žaljenje za prošlošću u smislu “prije je sve bilo bolje”, nego je to više potraga za izgubljenim osjećajem bliskosti i sigurnosti. Živimo u vremenu koje je strahovito brzo, digitalno i često otuđeno. “Retro nostalgija” je moje sidro. To je podsjetnik na vrijeme kada je ritam života bio po mjeri čovjeka, a ne algoritma. Zagreb ima tu specifičnu melankoličnu ljepotu, taj srednjoeuropski spleen, koji savršeno podnosi takve priče. Želim sačuvati atmosferu grada, ne nužno samo njegovu faktografiju. Istovremeno, pritom, nisam lik koji živi u prošlosti, to nikako. Završio sam s prošlosti, jasno mi je što je tamo bilo, ali ipak, volim se toga prisjetiti s vremena na vrijeme, pa tako i kroz neke projekte koje radim.
Pažnju jako privlačiš zadnjih par godina korištenjem umjetne inteligencije – medije su osvojili tvoji AI portreti naših poznatih političara u zatvoru, vizualizirao si kako bi izgledao Dražen Petrović da je danas živ. Što te privuklo da tako rano kreneš s korištenjem AI-a na tako vidljiv način?
Ai proučavam već jako dugo. Sjećam se da sam još davno, negdje 2008. godine prvi put stupio u kontakt s generativnom umjetnošću, koja je tada bila doslovno nekoliko vektora ili voxela koji su se generirali automatski i stvarali neku kaotičnu grafiku. Desetak godina kasnije, to je postalo još zanimljivije.
Svemu tome me privukla sloboda. U klasičnoj produkciji, da bih realizirao neku vizualno zahtjevnu ideju, trebam budžet, tim, lokacije, dozvole… AI mi je omogućio da put od ideje u mojoj glavi do gotove slike na ekranu skratim. Krenuo sam iz igre i onog vječnog pitanja “Što ako?”. Što ako vidimo nedodirljive političare u situaciji koja im je (možda) suđena? Što ako legendarni Dražen nikad nije otišao? Vidio sam AI ne kao zamjenu za svoju kreativnost, već kao “egzoskelet” za moju maštu, alat koji nam daje supermoći vizualizacije. No, kao odgovorni producent i redatelj, smatram da u komercijalnom smislu moramo jako uozbiljiti načine korištenja umjetne inteligencije na takvim projektima jer postoji prijetnja da ovakva automatizacija ugrozi cijelu jednu industriju.
Evoluiralo je to u prekrasan projekt Spomenar – serijal videa o životu kakav je nekad bio, objavljuješ ga na svom Instagram profilu. Jednostavni, topli videi, pogledamo ih u trenutak – ali čini mi se da je iza njih jako puno truda? Ti radiš i scenarij i vizualizacije i glazbu i sve?
Hvala ti na lijepim riječima. Da, Spomenar je “one-man show” i drago mi je da izgleda jednostavno, jer to znači da je priča u prvom planu, a ne tehnika. Ali proces je prilično rudarski. Naravno je da sve počinje onom prvom idejom, tekstom, scenarijem koji mora imati ritam i emociju. Ne koristim ChatGPT za pisanje tekstova, generalno to smatram prednošću u vremenu kada svi živi koriste ChatGPT i dobivaju gotovo pa iste rezultate. Zatim slijedi “promptanje”, generiranje stotina vizuala da bih dobio onih 20 savršenih koji prenose točnu atmosferu. Zatim je najkompleksniji dio animacija, a za taj proces razvili smo svoj sustav koji koristimo kako bi dobili što realističnije pokrete i vizuale. To su sati rada za minutu videa, ali taj proces me veseli.
Kako se pripremaš za izradu scenarija, kako znaš što je tad bilo aktualno (premlad si za ta sjećanja), koliko je Franck ciglica koštala 80ih, da je slogan Čarlija bio „Danas pere Čarli“?
Puno čitam i družim se u ovu svrhu s ljudima koji su kraljevali tim periodom, tako da od njih mogu izvući jako puno informacija. Moja su sjećanja dječja, a djeca pamte osjetilno. Pamtim miris kave, boje ambalaže, zvukove. Za ono čega se ne sjećam, ja sam istraživač. Kopam po starim reklamama, forumima, pričam s ljudima i starijim prijateljima. Nije mi cilj biti povijesna enciklopedija, možda ću fulati točnu cijenu kave u dinar, ali ne smijem fulati osjećaj. Znam da je Franck ciglica bila “valuta” kojom se išlo doktorima, znam da je Čarli bio sinonim za pranje suđa. Ti kulturološki detalji su za mene u ovim autorskim radovima bitniji od faktografskih.
Kako gledaš na umjetnu inteligenciju – ne osjećam da imaš bilo kakav otpor, ili strah da će negativno utjecat na razvoj tvoje struke i profesije? Koji je prema tebi ispravan stav prema umjetnoj inteligenciji?
Strah je kočnica, a znatiželja je gorivo. Nemam straha jer smatram da AI ne može zamijeniti autorsku viziju, empatiju i ljudsko iskustvo. To govorim zaista na vlastitom iskustvu. Znam da se mnogi boje umjetne inteligencije i zanima ih od kud je umjetna inteligencija učila. No, to nije pitanje koje moraju postaviti meni, to je pitanje za OpenAI i slične gigante koji se time bave. Osobno, svoj AI podučavam svojim fotografijama, starim albumima moje obitelji i vlastitim sadržajem. Ljudi misle da AI može generirati savršen tekst, ali to baš i nije tako. Vidim jako puno obrazaca ponavljanja, mislim da gubimo naš jezik jer su svi krenuli pisati mailove preko ChatGPTa, to mi se čini poražavajuće a ti mailovi i poruke koji su pisani kroz AI gube onaj istinski međuljudski kontakt. Odnosno, ta osoba gubi svoju osobnost jer šalje nešto što je napisao AI.
Po meni je ispravan stav: suradnja, a ne abdikacija. Trebamo prigrliti AI kao moćan alat koji nas oslobađa dosadnih tehničkih zadataka i ostavlja nam više vremena za ono bitno: ideju i priču. Tko se prilagodi i nauči “grgljati” s algoritmima, imat će nevjerojatne mogućnosti. Tko ga ignorira, mogao bi ostati u prošlosti. No, za sve mora postojati granica, a to je jako individualna stvar.
Kako su trenutno regulirana prava za korištenje u AI videima – u tvom duhovitom videu o hrvatskim tradicijama, navikama, u prvom kadru koristiš BBC logotip, narator je glas koji jako nalikuje David Attenboroughu. Što se smije, kad treba biti na oprezu?
Trenutno smo u fazi “Divljeg zapada”, zakonodavstvo kaska za tehnologijom. Međutim, postoji nešto što se zove satira i parodija, i tu su granice fleksibilnije. Video s “Davidom” (koji je zapravo AI klon) je očita parodija formata prirodoslovnog dokumentarca primijenjena na naše apsurdne navike. Svi znaju da BBC nije došao snimati kako Hrvati piju kavu 3 sata. No, treba biti oprezan, pogotovo u komercijalne svrhe. Ne možete koristiti nečiji lik ili glas da biste prodali proizvod bez dozvole. Ali u umjetničke, satirične i nekomercijalne svrhe, mislim da imamo pravo na igru i kritiku društva. Ključ je u transparentnosti i kontekstu.
Hrvati su masovno saznali za tebe preko tvoj projekta Dulum zemlje. Ova dokumentarna serija koja se već četiri godine emitira na HRTu iz sezone u sezonu je sve bolja. Je li ovo emisija o poljoprivredi ili ljudima? Što želiš da ljudi osjete ili pomisle nakon što odgledaju Dulum? Meni je odmah došlo da odem kopati i saditi.
Drago mi je da to kažeš! “Dulum zemlje” je 100% emisija o ljudima. Poljoprivreda je tu samo scenografija. To je serija o hrabrosti, o odluci da se promijeni život, o povratku sebi i prirodi. Dulum Zemlje je motivacija da ujutro ustanete iz kreveta i napravite nešto dobro, barem, smo mi to tako zamislili i tako seriju vodimo naprijed. Ne želim nužno da svi gledatelji odu kopati (iako je to zdravo!), želim da osjete da je promjena moguća. Želim da ih te priče inspiriraju da pronađu svoj “dulum”, bilo da je to vrt, novi posao, hobi ili samo mir u glavi. Poanta Duluma je da uspjeh nije u betonu i novcu, nego u stvaranju i slobodi. Kolektivno, od samog početka smo producentica Tamara Babun, kokreator Tomislav Krnić i ja odlučili da napravimo seriju na vlastitim iskustvima, jer znamo dobre pozitivne ljude, znamo one koji su vrijedni i marljivi, i zašto ih ne staviti u spotlight.
Od početka mi je bio strašno simpatičan Mini Zagreb, street art s malim preslatkim kućicama koje povremeno postavljaš po rubovima ulica. Imam osjećaj da često hodamo kao zombiji – jurimo, žurimo, ni ne pogledamo oko sebe, a ovim instalacijama kao da nas tjeraš da zastanemo, pogledamo, pronađemo ljepotu u malim, minijaturnim predmetima. Što te potaklo na ovaj projekt?
Upravo to zombijevsko stanje. Hodamo gradom, a ne vidimo ga. Gledamo u ekrane, a ne u fasade ili pločnike. “Mali Zagreb” je generalno nastao kao reakcija na to, želio sam nagraditi promatrača. Želio sam prolaznicima, a posebno djeci (i odraslima koji su sačuvali dijete u sebi), priuštiti trenutak čiste, neočekivane radosti. Kad u moru sivila ugledate maleni prozorčić na rubniku, to vas izbaci iz automatizma. To je poziv na igru i podsjetnik da perspektiva definira stvarnost. No, sama ideja je puno dublja i osobnija. Izgubio sam majku 2013. godine, umrla je od raka pluća. U jednoj od depresivnih epizoda koje sam imao, promatrao sam kuteve zgrada i rubnjaka i zamišljao kako zapravo ona više nikada neće moći vidjeti to što ja sada gledam, i tu se desila generalna ideja za Mali Zagreb, sve ostalo se samo nadograđivalo. Tu je nastala ta ideja toplog doma, prozora i izloga tamo gdje to ljudi ne očekuju.
Kako uspijevaš navigirati kroz sve te profesije, raznolike projekte, ali i tehnologije – kako se educiraš, što te pokreće da ne uđeš u neku „kućicu“ koja te definira, ulogu ili profesiju u kojoj si ukopan?
Moj najveći neprijatelj je dosada. Užasavam se “kućica” i definicija. Pokreće me glad za novim. Volim se educirati kroz literaturu i kroz rad, ponekad se bacim u vatru pa učim plivati. Kad me zanimala animacija, učio sam animirati. Kad je došao AI, sjeo sam i učio. Sve te profesije za mene su zapravo jedna te ista stvar, omogućuju mi pričanje priča. Alati se mijenjaju (kamera, računalo, AI), ali suština je ista. Navigiram tako da pratim ono što mi u tom trenutku izaziva onaj osjećaj uzbuđenja u trbuhu.
Meni su tvoji Instagram videi i Dulum zemlje kao svojevrsna terapija – inteligentan sadržaj kroz koji nešto učim, dobivam inspiraciju, ali me istovremeno jako opušta. Ulaziš li u projekte s namjerom kako oni trebaju djelovati na gledatelja, ili te više interesira tema ili tehnika?
Apsolutno ulazim s namjerom emocije. Tehnika je samo vozilo, a tema je gorivo, ali cilj putovanja je osjećaj koji ostaje kod gledatelja. Živimo u vremenu tjeskobe i bombardiranja negativnim vijestima. Ja svjesno biram kreirati sadržaj koji publici može dati “sigurnu luku”. Bilo da je to neki kadar iz “Duluma” ili nostalgični video o Zagrebu, cilj mi je da se gledatelj nakon toga osjeća mrvicu bolje, toplije, ljudskije. Ako je neki dio mojeg rada nekome terapija, onda sam napravio dobar posao.
Za kraj, imam dojam da kroz puno toga što radiš želiš pokazati suživot i sklad koji se može ostvariti spajanjem naizgled nespojivih stvari. Suživot emocije i AI-a, suživot starog i novog, malog i velikog, unošenje neke vedrine i pozitive kao da je potpis svih tvoji projekata. Što te svakodnevno pokreće?
Pokreće me optimizam. Pokreće me inat. Nekad davno kao klinac sam imao govornu manu, mucao sam. Tada ljudi nisu vjerovali u mene, odnosno, malo njih je vjerovalo u mene. Mislili su da su moji sastavci koje pišem puke gluposti. No, nedavno mi se javila učiteljica iz Hrvatskog jezika i rekla mi je kako joj je nevjerojatno kako sam kroz neke svoje sastavke doslovno predicirao budućnost. Nemate pojma koliko me to obradovalo i dalo mi je još veći poticaj.
Vjerujem da tehnologija ne mora ubiti emociju, nego je može pojačati. Vjerujem da staro ne treba baciti, nego mu dati novi kontekst. Pokreće me ideja da svojim radom mogu unijeti malo boje u nečiji sivi dan. Svijet je pun cinizma, to je linija manjeg otpora. Biti pozitivan, tražiti sklad i ljepotu u nespojivom, to je danas pravi punk. To je bunt. I to me tjera da svako jutro sjednem za komp ili odem na set i stvaram nešto novo.
* Spomenar i ostale video materijale pogledajte na https://www.instagram.com/philatz/
